Reči su bez presedana. Misli su bez ograda. Stvarnost je nedokučiva. Potreba je do usijanja. Potreba za slobodom i raskidanjem okova... onih pod našom kožom i onih u našim glavama! Sve to svi želimo, a ne umemo da izgovorimo...! Slepi ispod kapaka! Slabi ispod mišića! Glupi ispod razuma! A onda će nam se odjednom pred očima pojaviti brojevi! Nizovi nula i jedinica. Zaslepiće nas svojom istinom! I tada ćemo videti Matrix!

Izvršiću srpsko ritualno samoubistvo, ubiću se od rakije! Ili ću njihove laži, sada i ovde, da razotkrijem...

25. 7. 2015.

Pismo prijatelju

Evo dobih vremena, i želju veliku, a suludu, pismo da napišem, tebi, prijatelju moj što negde daleko si, gde pisma retko dolaze... Da ti kažem da sam dobro, a i tebe kako si, da priupitam? Da te podsetim na dane kad je sve dobro bilo, kad se družilo i pilo... iako te podsećati ne moram, jer sve već i sam znaš! Da ti kažem da ni ovde više takvo vreme nije, i dalje se pije, ali nema nas... Ostavili smo svoje srećne godine i otišli kud ko, mislili smo bolje će da nam bude, ali bilo nije! Novac, taj prodani bog kome pohrlismo, zavara nas i rastavi! Ali avaj, on traži da mu se po vasceli dan klanjamo, a mi to ne umemo. Raduje nas dan koji lep svane, kiša prolećna ili letnja, leja cvetna, i noć kad se spusti na krovove dok mesec stražari... Raduju nas male stvari, a najviše, prijatelju moj, poradovaćemo se kad se opet negde sretnemo, dan od života kad otmemo, da opet popijemo po čašu vina, priupitamo se za zdravlje i nazdravimo sebi i bližnjima! Još taj čekam dan, da će doći u nadi sam, da ga ne čekah uzalud! Pravićemo se tada da je sve opet kao nekada, doživljaje svoje jedan drugom prepričavati, i smejati se sećanjima kad mladi besmo, kad smo zajedno pili i bolji život sanjali... Pogledaćemo se u oči kad se čašama kucnemo, ali ćemo pogled skrenuti... Sebe ćemo možda zavarati, ali oči ne možemo, ostaće u njima obrisi slika koje se više ponoviti neće, i umorni trag jedne setne misli uskrsle u predahu života...


22. 3. 2015.

Ako prvi odem


Ako prvi odem, javiću ti... Javiću ti šta se krije iza oseke snova i plime zaborava, i čekaću te da dođeš na moju obalu...

Život jeste prolazan, i nas nikad više biti neće, ali za sobom ćemo zasejati seme, iznići će ili korov ili cveće, ali nešto će iznići... Potrudimo se bolje... Budimo ljudi a ne korov... Budimo cveće, a ne ubice...!

Sve materijalno ostaće iza nas, samo duhovno odnećemo pred Boga, i tad ćemo prvi put videti tu vagu koja će nas izmeriti... Pred Boga se ide praznih džepova i pune duše!

Mislim da će popovi i sveštenici pred Bogom najgore proći, pitaće ih na osnovu kog ugovora i sa kim su ga potpisali, da ga na zemlji predstavljaju!

Bog je jedan, a ljudi su grešni! Sedam smrtnih grehova nisu gresi za smrtnu kaznu, nego su gresi smrtnih ljudi!

Idem sad da se negde zavučem, i da mudrujem. Ne, neću da mudrujem, nego ću da pijem. I neću da se zavlačim, uradiću to javno!

23. 2. 2015.

Odgovor još nisam dobio



Upitao sam sebe, gde su sad tvoji prijatelji u koje si se zaklinjao, imaju li možda neke druge, lepše, bolje prijatelje nego što su tebi nekada bili? I vidim sebe kako sipam rakiju od šljive u čašicu, dižem je i nazdravljam nekome, ali odgovor još nisam dobio...

Upitao sam sebe, gde ti je nestala ljubav koju si u srcu nosio, zar su ti ostale samo te izbledele crno-bele slike, kao podsećanje na greške koje si učinio? I vidim sebe kako listam stari crno-beli album iz prošlosti, ali odgovor još nisam dobio...

Upitao sam sebe, gde je granica tvog poimanja ljudskih odnosa i kad ćeš već jednom da izađeš iz tog mehura, koji se skuplja i nadima, u koji si se zatvorio? I čujem sebe kako kašljem u susednom mehuru, ali odgovor još nisam dobio...


Nisu važni odgovori, pitanja su važna….


16. 1. 2015.

Bog i ja



Izgubio sam ton... Sliku još 'vatam, ali treperi... Prestar sam za digitalizaciju, šta ću kad sam analogno napravljen…
Razmišljam da se večeras napijem. I to je promena. Obično se napijem ne razmišljajući.
Oprostiću ti što sam te prevario, ako ti meni oprostiš što si me upoznala...
Bog je jedan. Jedan je Bog. Jedan od nas. Naš i moj. Moj i svoj. Uvek je svoj. I tvoj.
Sve ću vas reći Bogu, rekao je jedan dečak smrtno ranjen u bombardovanju...
Ako smo stvoreni po liku božijem, nismo baš sve od njega nasledili. Nasledili smo nešto i od majke. Sotone.
Ananuki se vraćaju... Oni će nam pokazati Boga.
Bog može biti samo jedan. Ostali su svi samo činovnici Božje administracije.
Pokloniću ti prsten od srca, koje nema vrednost kao zlato ili dijamanti, ali je vrednije od univerzuma.
Jedan sam ja. Sam, neponovljiv, jedinstven. Nemam reprizu.
Jedan je Bog. Jedan sam ja. Jedna je nit koja nas spaja.
Uvek ima ta nit koja spaja. Sve ostalo razdvaja. To je lavirint. Samo te Arijadnin konac iz njega spašava.
Ako umrem sutra, reći ću, pa dobro, danas sam pio, danas sam žalio i bez razloga zvao tvoje ime.
Ako ne umrem sutra, umreću neki drugi dan kad mi bude zgodno bilo... Lagaću sebe da sam još uvek živ.
Obradujem se kad se zakašljem, pomislim, evo to je... A nije. Ja još čekam tvoj oproštaj.
Probudiću se sutra, kao svako jutro što se budim... I nastaviti živeti u snovima.

Jer, ja najlepše sanjam širom otvorenih očiju!
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...