Reči su bez presedana. Misli su bez ograda. Stvarnost je nedokučiva. Potreba je do usijanja. Potreba za slobodom i raskidanjem okova... onih pod našom kožom i onih u našim glavama! Sve to svi želimo, a ne umemo da izgovorimo...! Slepi ispod kapaka! Slabi ispod mišića! Glupi ispod razuma! A onda će nam se odjednom pred očima pojaviti brojevi! Nizovi nula i jedinica. Zaslepiće nas svojom istinom! I tada ćemo videti Matrix!
Izvršiću srpsko ritualno samoubistvo, ubiću se od rakije! Ili ću njihove laži, sada i ovde, da razotkrijem...
Bog će mi već oprostiti što ne verujem u onu Knjigu koju je obznanio
prvi put posle Nikejskog sabora rimski imperator Konstantin, čitao sam
je kao nečitljivu epsku fantastiku; i što izbegavam da čitam inače
takozvane "bogougodne" knjige, jer to su pisci koji nisu ni njemu
najmiliji; Bog više voli da vodi računa o "zabludeloj ovčici" nego o
papi ili parijarhu; Bog će mi oprostiti što nisam kao svi ostali "sveti"
pre toga ubijali za krst pre nego što su umrli mučeničkom smrću; Bog će
mi oprostiti što čuda ne činim niti u njih verujem!
Bog će mi oprostiti što verujem u teoriju evolucije a ne u kreacioničke
fantazije. Bog će mi već oprostiti, ako ima šta za praštanje!
Dugo je za tebe preteško. Bar za sad. Piši kratko. Kratko! Piši o onome što znaš. Ne piši stvari koje ne znaš. Ne blamiraj se. Ne blamiraj se do kraja. Piši ono što znaš. Ne pravi se pametan! Ne varaj sam sebe! Ne glumi ono što nisi! Ne padaj pod uticaje, piši svoje! Piši kratko! Kratko, kratko, kratko! Zašto bi iko na svetu čitao nešto što je dugo!? Dugo mora da se zna, a ti ne znaš. Ti kreneš, poveden blesavim trenutkom, a onda najednom puf! Ništa! Piši kratko! Skrati priču, kako god. Pre si mogao da pišeš duže, sad ne smeš. Pre si možda bio simpatičan nekome, ali je to u svakom slučaju bilo sranje. Skrati! Sažeto i samo ono što treba! Pisanje je izbacivanje svega suvišnog. 2. Ne piši što nije priča! Ne piši u prvom licu, nikad! Ne piši dok bar ne znaš o kome i kakav će mu biti kraj. Ili bar šta će da se desi. Ili bar nešto više da znaš od onoga što obično znaš pre nego se upustiš u pisanje. Mala knjiga, ali pogana! Tanka, ali otrovna! Kratka, ali seksualna! Knjiga - mesto gde gnezdo svija crni Đavo. Knjiga - mesto gde se postaje neko drugi. Ne treba pisati u prvom licu. U prvom licu se pišu neke druge stvari, ali ne i ovo što ti želiš i misliš. Čitao si dosta drugih ljudi koji pišu u prvom licu. Najgora budala koju si čitao piše u prvom licu, sa ogromnim JA. Prvi put kada budeš napisao ogromno JA, a da to nije u svrhu zajebancije, uzmi gumicu, pa sve izbriši. 3. Nikada nemoj pisati priče o seksu! To je, takođe, na tankoj ivici jada i čemera. Seti se da nikad nisi poverovao pričama iz "Erotike". 4.
Fabula mora da se svojski potrudi i zada što više udaraca u glavu i
druge delove tela gospodina sižea tokom čitave priče, s tim da gospodin
siže uvek pobedi na kraju. Za one koji ne znaju fabuleta i sižeta, ova moja tvrdnja bi značila otprilike ovo:
Ako imamo lika koji se, recimo, zove Aleksa, i ako smo smislili priču
da Aleksa treba doći iz Beograda u Pariz, onda se valja potruditi da mu
pobegne voz, da upadne u kakav šaht, da stopira u pogrešnom smeru i da
dođe, recimo, u Skopje, da ga tamo zamene sa nekim pa da pucaju na
njega, da završi nekim čudom u Istanbulu, da tamo zamalo ne podleti pod
šleper, da izbegne za dlaku, da se skloni u poslednji čas, da ovo, da
ono, da posle Istanbula dalje tumara svetom, a u Pariz ne sme doći
nikako drugačije nego slučajno, npr. da ga neko kidnapuje i da ga takvog
dovuče pred Ajfelovu kulu. 5. Da rezimiram: U dobroj priči lik ima da najebava sve vreme, od početka do kraja, da sva priča bude od događaja, epizoda, scena, čudesa, etc. 6.
(Pošto vidim da se raširio trend pametovanja pametnih ljudi po raznim
mrežama, eksperata za sve živo i mrtvo, ono što se kaže, od igle do
lokomotive, odlučio sam da ne budem kontra sveta, da ne izigravam crnu
ovcu, već da se ponašam kolegijalno i u skladu sa trendovima, i zato
delim sa vama ovo uputstvo).
Nenadmašni Đorđe Balašević i Bilja Krstić poželili su vam srećnu Novu
godinu... Godine su prošle, bio sam tada samo jedan dečak koji je imao
lepe želje i kupio ovu singl ploču... Poželio sam od tada mnogo srećnih
godina sebi i drugima, ali, nekako, vremenom, prestao sam da ih
slavim... Nevinost je odraslo u greh. Zamenio sam ružičaste naočare za
one sa dioptrijom. I progledao! Deda Mraz je u Instabulu za ovaj doček
ubio 35 ljudi, umrla mi je majka Milena te godine, umrli su Bouvi, Bata,
Manda, Gaga, Marinko, Jadranka, Esma, Princ, Koen, Džordž Majkl,
Umberto Eko... Srećom, zaspao sam pet minuta pre kraja ove godine.
Ionako nisam imao bilo šta ikome da poželim...
Mislim
da stojim, ali kilometri pored puta odlaze u noć, ispisani na belim
kamenovima samotnjacima, belim kao linija koja mi beži pod točkove...
Nema saobraćajca da mi napiše kaznu jer sam prekoračio brzinu, i zato
što sam promašio put... Nema stopera koji ide u mom smeru... Nema nikog
ni da mi u susret dođe... Samo ja i moja cesta. Ja ljubavnik a ona moja
ljubavnica...
Evo dobih vremena, i želju veliku, a suludu, pismo da
napišem, tebi, prijatelju moj što negde daleko si, gde pisma retko dolaze... Da ti
kažem da sam dobro, a i tebe kako si, da priupitam? Da te podsetim na dane kad
je sve dobro bilo, kad se družilo i pilo... iako te podsećati ne moram, jer sve već
i sam znaš! Da ti kažem da ni ovde više takvo vreme nije, i dalje se pije, ali
nema nas... Ostavili smo svoje srećne godine i otišli kud ko, mislili smo
bolje će da nam bude, ali bilo nije! Novac, taj prodani bog kome pohrlismo, zavara nas i rastavi! Ali avaj, on traži da mu se po vasceli
dan klanjamo, a mi to ne umemo. Raduje nas dan koji lep svane, kiša prolećna
ili letnja, leja cvetna, i noć kad se spusti na krovove dok mesec stražari...
Raduju nas male stvari, a najviše, prijatelju moj, poradovaćemo se kad se opet negde
sretnemo, dan od života kad otmemo, da opet popijemo po čašu vina, priupitamo
se za zdravlje i nazdravimo sebi i bližnjima! Još taj čekam dan, da će
doći u nadi sam, da ga ne čekah uzalud! Pravićemo se tada da je sve opet kao nekada,
doživljaje svoje jedan drugom prepričavati, i smejati se sećanjima kad mladi
besmo, kad smo zajedno pili i bolji život sanjali... Pogledaćemo se u oči kad
se čašama kucnemo, ali ćemo pogled skrenuti... Sebe ćemo možda zavarati, ali
oči ne možemo, ostaće u njima obrisi slika koje se više ponoviti neće, i umorni trag jedne setne misli uskrsle u predahu života...
Ako prvi odem, javiću ti... Javiću ti šta se krije iza oseke snova i plime zaborava, i čekaću te da dođeš na moju obalu...
Život jeste prolazan, i nas nikad više biti neće, ali za sobom ćemo zasejati seme, iznići će ili korov ili cveće, ali nešto će iznići... Potrudimo se bolje... Budimo ljudi a ne korov... Budimo cveće, a ne ubice...!
Sve materijalno ostaće iza nas, samo duhovno odnećemo pred Boga, i tad ćemo prvi put videti tu vagu koja će nas izmeriti... Pred Boga se ide praznih džepova i pune duše!
Mislim da će popovi i sveštenici pred Bogom najgore proći, pitaće ih na osnovu kog ugovora i sa kim su ga potpisali, da ga na zemlji predstavljaju!
Bog je jedan, a ljudi su grešni! Sedam smrtnih grehova nisu gresi za smrtnu kaznu, nego su gresi smrtnih ljudi!
Idem sad da se negde zavučem, i da mudrujem. Ne, neću da mudrujem, nego ću da pijem. I neću da se zavlačim, uradiću to javno!
Upitao sam sebe, gde su sad tvoji prijatelji u koje si se
zaklinjao, imaju li možda neke druge, lepše, bolje prijatelje nego što su tebi
nekada bili? I vidim sebe kako sipam rakiju od šljive u čašicu, dižem je i
nazdravljam nekome, ali odgovor još nisam dobio...
Upitao sam sebe, gde ti je nestala ljubav koju si u srcu
nosio, zar su ti ostale samo te izbledele crno-bele slike, kao podsećanje na
greške koje si učinio? I vidim sebe kako listam stari crno-beli album iz
prošlosti, ali odgovor još nisam dobio...
Upitao sam sebe, gde je granica tvog poimanja ljudskih odnosa i kad ćeš već jednom da izađeš iz tog mehura, koji se
skuplja i nadima, u koji si se zatvorio? I čujem sebe kako kašljem u susednom
mehuru, ali odgovor još nisam dobio...
Magla,
lepljiva kao testo, hladna i teška, zaklonila je drugu stranu ulice i slučajne
ranoranioce prolaznike. Tek, izronila bi potkadkad tamna senka iz sivila
beogradske ulice, i, kako bi mi prilazila, pomolio bi se lik, radnika koji u
svom radnom kombinezonu žuri do prve nevidljive autobuske stanice, penzionera
koji polako šeta do još neotvorene prodavnice da kupi pola vekne hleba i čašu
jogurta, ili vredne domaćice koja je pošla do pijace da pazari tek pristigla
sveža jaja, ili glavicu kupusa... Jutro je u Beogradu.
Uskom
ulicom prođe tek pokoji auto, iza zamagljenih stakala ne vidim dobro putnike
ili vozača, ali njihov zvuk motora tera me da uzmaknem ka sredini trotoara...
Zvuk autobusa čujem pre nego što ga vidim, pojavljuje se odjednom, pored mene
ubrzava, žuri da stigne onog radnika koji je otišao pre par minuta da ga čeka.
Slika do pojasa golog mladića, koji sa uzdignutom jednom rukom preko glave
miriše svoje pazuho, reklamirajući nekakav dezodorans, smeje mi se sa strane
autobusa, glava mu je preko stakala, i gleda me dok odlazi u maglu...
Izlazim
konačno iz uličice na širi bulevar, sad susre-ćem više ljudi, radnici su
krenuli na posao; i više auta, prolaze u oba smera, čuje se iz magle brundanje
njihovih motora, nervozno trubljenje i poneki, iznenadni, zvuk kočenja... Pod
nogama mi šuška preko noći otpalo lišće sa drvoreda uz ivicu trotoara, koje
čistači još nisu stigli da počiste.
Prijatan
miris tek ispečenog hleba i peciva, zove me iz velike pekare, i ja se odazivam
i kupujem dve kifle i flašicu voćnog jogurta. Jedem polako, naslonjen na duga-čak
uski sto pored izloga, gledajući kroz staklo na, sad tišu, ulicu...
Prognoza
vremena za ovaj dan glasi, sunčano i toplo, ali magla još uvek ne da suncu da
se probije. Ove godine miholjsko leto otelo je dane i novembru, odbija da se
pokori kalendaru, i svom godišnjem dobu. Iako nosim tanku jesenju jaknu i
krpene patike i farmerke iz fazona pocepane na kolenu, nije mi hladno. Zato
odustajem da se na prepunom autobuskom stajalištu uguravam i isto tako prepun
autobus, i nastavljam svoj put peške.
Zapravo,
baš i nemam neki određeni cilj. Vikend je, nekih velikih obaveza nemam, poranio
sam da odmorim i resetujem mozak od učenja (čitaj: fejsbuka, onlajn igrica i
filmova sa kompjutera!), i da na miru razgledam svoj grad, preliven kao šlagom,
jesenjom maglom... Smejem se u sebi sveže obrijanim ali pospanim licima ljudi
koje srećem, smejem se i naglas odrpanom starcu koji je poranio da iza trafike
već cupka sa flašom piva u ruci... Prisećam se reči Duška Radovića koji je
rekao da kafane (danas to važi i za trafike) imaju dve smene gostiju, jutarnju,
koja je već propala, i večernju, koja to još i nije.
Ja volim
jesen, smiruje me njen odraz prolaznosti... Budi u meni lepa ali i tužna
sećanja, na prve ljubavi, na prohujale dane... Ali kao što biljke u jesen
ispuštaju svoje seme, iz koje će nići nove mladice, lišće, iz koga će nas-tati
novi humus, hrana za naredne naraštaje, tako i ovi, naročito lepi i sunčani
jesenji dani, najavljuju neka nova leta i neke nove osećaje... Ja volim sunce
kad ti ne treba klima uređaj da bi se razhladio. Ja volim i kišu, ali ne kada
mi pada na glavu, nego da je gledam iza stakla prozora... A to su stvari koje
jesen ima, i koje nam nudi.
I gle,
sunce se konačno probilo, njegova toplina greje mi lice i prozeble ruke!
Zastajem, podižem glavu prema njemu, i zatvorenih očiju upijam njegovu naran-džastu
svetlost ispod kapaka. Kad otvorim oči, vidim i ovaj grad drukčiji, probuđen,
užurbaniji ali i veseliji! Vratio je svoj ritam života, koga je magla jutros
usporila.
Sad vidim,
odnele su me moje krpene patike daleko, prepoznajem deo grada u koga obično
idem gradskim prevozom. Gledam po prvi put u svoj mobilni telefon, i vidim,
prošlo je devet, i brzo izračunavam koliko čovek može da ode peške za više od
dva sata. Mnogo.
Naziv ovog neobičnog dela, "Misli očešljane
vetrom", savršeno opisuje ono što ćete naći unutar korica jedne vrlo
zanimljive knjige. Na prvi pogled čitaoca može zbuniti nedefinisana forma
iskaza, jer se radi o nesortiranim mislima nastalim kao statusi po društvenim
mrežama. Uglavnom se radi o aforizmima, donekle složenim u smislenu celinu, ali
ima tu i nekoliko poetskih momenata, pa i nekoliko priča.
Ipak, postoji zajednički imenitelj svih ovih raznorodnih
tekstova, a to je Janićeva žal za prošlošću. Nostalgična atmosfera neprestano
upućuje na taj zaključak, čak i kada se radi o najžešćim žaokama kritički
okrenutim prema svetu koji nas okružuje. Najsažetiji smisao i ideja ove knjige
nalazi se u kreščendu, možda najsjajnije tačke ove zbirke, priče “Zdravo snovi,
zbogom”:
“Samo, zašto ja ne znam koji je danas datum…?
Samo, zašto ja ne znam gde se nalazim…?
Samo, zašto ja sada, u stvari, nisam više ja?!”
Ako bismo sudili po ovoj zbirci, mogli bismo zaključiti da
je Janić izuzetno razočaran svetom koji ga okružuje. Niko tu nije pošteđen, ni
prijatelji, niti ljubavnice bivše i buduće, o vladajućoj nomenklaturi da i ne
pričam...
Čak je i Deda Mraz dobio svoje u jednoj od Janićevih
satiričnih tirada.
I za kraj bih još dodao nešto vrlo neobično, što će upasti u
oči svakome ko je pratio Janićev rad. U zbirci "Misli očešljane
vetrom" nejednom se pojavljuje Aleksa Lakić!
Za one koji ne znaju, dodaću da je Aleksa Lakić glavni junak
Janićevog ključnog dela, trilogije „Oni su ovde, sa nama“.
Ne mogu, a da se ne upitam, ko je u stvari Aleksa Lakić?
Radi li se o Janiću lično, pa bi u tom slučaju dogodovštine Alekse Lakića mogli
podvesti pod svojevrsnu romantiziranu autobiografiju?
Ili je to samo njegov alter ego, ličnost koju je autor
glorifikovao kao osobu koja bi želeo da bude?
Odgovor na to pitanje zna samo Lazar Janić, autor ovog
interesantnog dela. Kakav god on bio, taj nedobijeni odgovor plete mrežu
tajnovitosti oko autorovog stvaralačkog opusa.
Mislim da stojim, ali kilometri pored puta odlaze u noć,
ispisani su na belim kamenovima samotnjacima, belim kao linija koja mi beži pod
točkove... Nema sobraćajca da mi napiše kaznu jer sam prekoračio brzinu, i zato
što sam promašio put... Nema stopera koji ide u mom smeru... Nema nikog ni da
mi u susret dođe... Samo ja i moja cesta. Ja ljubavnik a ona moja ljubavnica...
Živeo sam u mnogo gradova, sela, i sad sam ovde... Kad me
pitaju, odakle sam, kažem odasvud i od ovde.
Kad pogledam iza sebe, vidim knjige... Kad pogledam ispred
sebe, vidim nedovršene knige... Kad pogledam gde sam sada, ne vidim... Čak se i
onaj čovek koje me posmatrao iz ogledala, okrenuo i otišao negde....
Da se zovem Kvint Cecilije Metel Pije, pomislili biste da mi
je otac radio kao konobar u Rimu, a nije!
Imam jednog prijatelja... Leži pored mene. On mene voli više
nego ja njega. Sve će mii oprostiti, ako ga dvaput dnevno negde izvedem... U
park, negde...
Ja sam pas lutalica. Baci mi kosku, i ostaću dok je ne
oglođem. Onda, otići ću dalje...
Ja sam džukela. Pas mi je prijatelj....
Kad šutneš na trotoaru ispred zgrade promrzlo pseto
lutalicu, samo zato što laje ne tebe, misliš da si veća džukela? U pravu si,
jer ono samo čuva ono za šta misli da mu je dvorište...
Ja sam bog. Moje su greške namerne a omaške zlonamerne.
Prvi čovek na zemlji se zvao Adam. Prvi majmun na zemlji se
zvao Ćita. Od Adama je nastao Tarzan, a od Ćite svi ostali majmuni.
Ja sam majmun. Od mene je nastao ljudski rod. Bar, onaj
majmunski deo...
Slab sam sa rečima... Voleo bih da umem da kažem samo
...A?... i da me svi razumeju...
Ćutanje je je najrečitiji odgovor... Ne uvek, ali često.
Jedna je ljubav... jedan je život... sve ostalo je
imitacija.
Ja sam magacioner. Skladištim zle sumnje i izneverene nade.
Kad volim, boli... Kad ne volim, prazno je... Voli me, da te
boli, ili neka ti bude prazno bez mene!
Kad izgubiš prijatelja, to nije kao da si ljubav izgubio...
Prazno je. U ljubavi postoje sebični motivi, u prijateljstvu ne. Mnogo je gora
izdaja prijatelja...
Ako je put kojim mi dolaziš u susret suviše uzan da se
mimoiđemo, ja ću se pomeriti da ti prođeš... Jer, odande, gde ti sad ideš, ja
sam se već vratio.
Rakija, cigare? Ma kakvi! Dve stvari koje najviše ugrožavaju
zdravlje su: promaja i batine.
Prolaze dani…
Nekad imam osećaj da sam ih mnoge i
prespavao.
Ipak, ne
žalim. Sad sam se probudio.
Poslednje godine proveo sam na životnoj ekskurziji,
upoznajući nove gradove, nove ljude, nove izazove.
O tim
gradovima svedoče mi slike iz mobilnog telefona. Smestio sam ih u folder na
hard disku lap topa, i ponekad se setim, pa ih gledam…
Te slike
podsete me na ljude koje sam tamo upoznao. Mnogi od njih sad postoje samo na
tim slikama, i u imeniku mobilnog telefona, počev od slova “A”, Aćim, Armen,
Aca, Auu Mile, Ana, Andrija, Aleksa… i tako redom, do poslednjeg slova abecede.
Većinu tih
telefonskih brojeva više ni ne zovem. Ali, neću ni da ih izbrišem! Podsećaju me
na mnoge doživljaje, lepe i ružne, na radosti i tuge, sreće i nesreće…
Ja sam
izbeglica, pored sopstvene kuće.
U moje selo ne
vraćam se često… Ali, kad dodjem, tad mi je prilika da sednem u kafanu na
centru, uzmem telefon i pozovem sve moje prijatelje kojih se setim, da se tu
nadjemo, popijemo piće, popričamo, prisetimo se starih, dobrih vremena…
Oni, kako ko
može i kad može, dolaze, a ja ih dočekujem i ispraćam, i dok ne ostanem
poslednji gost u kafani, obavezno se i napijem.
Ako sam vas
nečim uvredio, ne zamerite. Ako ste me povredili, ne zameram… Došao sam da se
sa svima pomirim.
Danas sam bio
u mom selu. Otišao sam kod mog druga, da ga vidim, nisam ga video odavno… Nisam
ni sad. Radio je… Ali, video sam mu sina, ima deset meseci i već dva zuba,
cupka na svojim nogicama, držeći se za kauč, i priča: “Ba, buuu… pffff… ade…
tata!...” Moj drug je srećan čovek. Ima za koga raditi.
Majka me
stalno zove, sine, šta ćeš tamo u belom svetu, vrati se kući…
Ne znam zašto
se ne vraćam? Jebemliga, valjda navika…
Ja sam, ipak,
samo klovn… Kad mi se plače, ja se smejem.
Ja sam gavran,
raširim krila, vinem se u nebo i čekam gde će me vetar odneti…
Ja sam
gastarbajter na privremenom radu u Beogradu.
Ako me neko
negde sretne, neka mi pokaže put do kuće…
- Komšija, što prolaziš pored prodavnice kao pored
groblja, svrati bre na pivo!
- Joj komšija, uhvatio si me u nezgodnom momentu,
trezan sam, morao bih prvo da omlatim bar pola gajbe, da bih te mogao slušati!
&
- Komšija, hajde popij rakiju, crveno je slovo, valja
se!
- Ako se valja, može i dve!
- Kume, svrati na vino, znaš kakvo imam, a i valja se!
- E, pa kume, kako da odbijem, kad se valja!
- Kolega, da drmnemo mi po koje pivo, svetac je, valja
se?
- Pa kako, moramo bar po koje, kad se valja...
- Joj crni mužu, gde si bio ceo dan, i šta radiš tu u
kanalu?
- Ćuti ženo... Valjam se...
&
Pita me danas jedan pijanac, jesam li sreo u životu veću budalu od njega? Kažem, jesam, i čovek se naljuti... Kažeš da si boem, a piješ ispred prodavnice?
Samo litra vinjaka i litra pelinkovca, a nas četvorica?!
Imam ja rešenja, ali ne pasuju mojim problemima...
Prodajem pamet, malo korišćena.
Prodajem prazne rakijske flaše.
Kad pomešam rakiju i noć, razbijem taj talog sećanja u
mehuriće...
Kad otvorim
fejsbuk, on me pita o čemu razmišljam? To me podseća na psihijatra iz američkih
filmova. Kauč je tu, ja sam tu, a on ćuti i čeka...
Je li treba da
počnem priču od toga šta sam danas pio, ili da se odmah vratim u rano
detinjstvo?
Jebemliga, davno je
to bilo, i priča sigurno nije baš toliko zanimljiva, da odmah kažem da nisam
muštrao male životinje… Sećam se da sam se klikerao i sa drugarima menjao
sličice fudbalera...
Pored toga, djački
džeparac nisam trošio na doručak, nego skupljao za singl i LP ploče... Znate,
to su one okrule crne plastike sa rupom u sredini.
Nekad se devojkama
govorilo: Idemo kod mene da slušamo ploče, a danas, pošalji mi zahtev za
prijateljstvo.
Pre nekoliko godina
pitao me sinovac, čiko šta ti je ono? Kažem, ploče, i izvadim jednu iz omota da
mu pokažem. Jebote, kolki CD, rekao je on.
Nekad je slušanje muzike
imalo draž. Danas u kompjuteru imam kompletne diskografija od sto grupa, preko
100000 pesama, mislim da će mi trebati bar duplo života da to samo preslušam.
Naročito, uzimajući
u obzir da obično izaberem jednu pesmu, na vinampu kliknem na ripit, i slušam
je ceo dan...
Danas je to Cant
You See od The Marshal Tucker Banda...
A pijem, nećete mi
verovati, ali je istina, čokoladno mleko Moja kravica, sa pravom čokoladom...
Od njega mi je,
jebemliga, izgleda i došla ova nostalgija o ranom detinjstvu...
Kad sam ja pošao u
školu, bila su u selu dva odeljenja prvog razreda od po 30 učenika. A danas
jedan nastavnik radi u dve škole pola radnog vremena, ni iz tri sela ne mogu da
sakupe dvadeset dece u jedno odeljenje.
Nekad su deca bila
jevtinija... Kupiš mu godišnje jednu igračku, kažeš da mu je to doneo deda
Mraz, pa si posle miran. A danas, dete hoće kompjter, skuter, ajfon, kaže svi
njegovi drugari već imaju. Moraš da mu kupiš mu skup telefon, a sam i dalje
nosiš onu ciglu od pre deset godina.
Priča mi danas
prijatelj, kad mu sve dokurči, on ode u plastenik, sedne i pije pivo! A ti pivo
držiš u plasteniku? Pa da, ne da ti žena da piješ u kući...
Ja sam se bar
oženio, za razliku od tebe, kaže on. Ma da, jesi, krečio si kod nekog kuću, on
nije imao da ti plati, pa si mu uzeo kćerku. Ja ne krečim po kućama.
Volim kad se negde
slučajno sretnemo... Sad sam malo deficitaran sa drugarima, svi su se poženili,
imaju svoje muke i redje se vidjamo.
Blago tebi, ti
živiš kao da imaš dvadeset godina, kaže mi drugi drug. A ja čim se probudim, vidim
detetu trebaju kašice, pelene, puderi, ženi vata, pa se razbijam na poslu ceo
dan, a kad uveče dodjem mrtav kući, legnem u krpe i gledam u jednu tačku na
plafonu dok ne zaspim. A ti me još pitaš gde sam, što ne svratim!
Došlo je teško
vreme, druže moj! Nije ni čudo što u selu godišnje umre 60 ljudi a rodi se
dve-tri bebe...
Od kako su počeli u
proleće sat da pomeraju unapred, čini mi se da i vreme brže prolazi. Ni ne
okrenem se, a prodju godine...
Sad čekam jesen da
mi se vrati moj ukradeni sat života. Godine niko neće da mi vrati.
Moj sat je istekao,
vidimo se onda sledeće nedelje u istom terminu.
Ne
častim za 17155 dana, koliko ih to već
ima, od kako udišem ovaj vazduh. Vazduh koji je, istina, pomalo obogaćen, ali
još uvek besplatan. Samo život se plaća.
Ne
častim ni za narednih 17155 dana, ili koliko ih još bude, u kojima ću se, ili
neću dokazati kao neko, kao pisac ili kao čovek, ali u kojima ću, nadam se,
uživati, bar onoliko, koliko sam uživao i
u ovima do sada. Mlad sam, naučiću.
I
kad podignem ovu čašicu, ako ću nazdraviti nečijem rodjendanu, biće to rodjendanu
Daglasu Adamsu, Tori Birč ili Rupertu Mardoku… Mojem neću.
Ili
bolje, nazdraviću životu.
Ako
u kucanju i prospem koju kap, biće to za dušu svih umrlih na današnji dan, ali
i na jučerašnji i sutrašnji…
Eh,
šta ti je život… Koliko god da se doživi, kratko je, a posle se u sanduku dugo
leži…