Mislim
da stojim, ali kilometri pored puta odlaze u noć, ispisani na belim
kamenovima samotnjacima, belim kao linija koja mi beži pod točkove...
Nema saobraćajca da mi napiše kaznu jer sam prekoračio brzinu, i zato
što sam promašio put... Nema stopera koji ide u mom smeru... Nema nikog
ni da mi u susret dođe... Samo ja i moja cesta. Ja ljubavnik a ona moja
ljubavnica...
Reči su bez presedana. Misli su bez ograda. Stvarnost je nedokučiva. Potreba je do usijanja. Potreba za slobodom i raskidanjem okova... onih pod našom kožom i onih u našim glavama! Sve to svi želimo, a ne umemo da izgovorimo...! Slepi ispod kapaka! Slabi ispod mišića! Glupi ispod razuma! A onda će nam se odjednom pred očima pojaviti brojevi! Nizovi nula i jedinica. Zaslepiće nas svojom istinom! I tada ćemo videti Matrix!
Izvršiću srpsko ritualno samoubistvo, ubiću se od rakije! Ili ću njihove laži, sada i ovde, da razotkrijem...