Ja nikad ne pričam sam sa sobom, pričam samo sa ovim
ludakom u svojoj glavi...
On nikad ne spava. Dolazi mi i u snove, pa me
nervira...
Ponekad poželim da ga udavim u jastuku, ali, ipak, žao
mi ga, on nema nikoga, osim mene...
Taj nikad neće ništa korisno da radi, moram ja da mu
zaradjujem za ´leba...
Džaba mi sa njim praviti dogovore, kad on svako
obećanje prekrši.
Zato, pustim ga da se zeza na fejsbuku, i onda sam neko
vreme miran...
Dok nije bilo fejsbuka, čatovao na mondo portalu, pre
mobilnog pisao pisma i pesme, a najranije, sećam se, rušio mi kule koje sam
pravio u pesku...
Ja i moj ludak smo blizanci...
Njega možete prepoznati samo po zakrvavljenim očima...
I zato sam stalno nervozan... Pa, ko može da živi sa
ludakom?!
Нема коментара:
Постави коментар