Kad otvorim
fejsbuk, on me pita o čemu razmišljam? To me podseća na psihijatra iz američkih
filmova. Kauč je tu, ja sam tu, a on ćuti i čeka...
Je li treba da
počnem priču od toga šta sam danas pio, ili da se odmah vratim u rano
detinjstvo?
Jebemliga, davno je
to bilo, i priča sigurno nije baš toliko zanimljiva, da odmah kažem da nisam
muštrao male životinje… Sećam se da sam se klikerao i sa drugarima menjao
sličice fudbalera...
Pored toga, djački
džeparac nisam trošio na doručak, nego skupljao za singl i LP ploče... Znate,
to su one okrule crne plastike sa rupom u sredini.
Nekad se devojkama
govorilo: Idemo kod mene da slušamo ploče, a danas, pošalji mi zahtev za
prijateljstvo.
Pre nekoliko godina
pitao me sinovac, čiko šta ti je ono? Kažem, ploče, i izvadim jednu iz omota da
mu pokažem. Jebote, kolki CD, rekao je on.
Nekad je slušanje muzike
imalo draž. Danas u kompjuteru imam kompletne diskografija od sto grupa, preko
100000 pesama, mislim da će mi trebati bar duplo života da to samo preslušam.
Naročito, uzimajući
u obzir da obično izaberem jednu pesmu, na vinampu kliknem na ripit, i slušam
je ceo dan...
Danas je to Cant
You See od The Marshal Tucker Banda...
A pijem, nećete mi
verovati, ali je istina, čokoladno mleko Moja kravica, sa pravom čokoladom...
Od njega mi je,
jebemliga, izgleda i došla ova nostalgija o ranom detinjstvu...
Kad sam ja pošao u
školu, bila su u selu dva odeljenja prvog razreda od po 30 učenika. A danas
jedan nastavnik radi u dve škole pola radnog vremena, ni iz tri sela ne mogu da
sakupe dvadeset dece u jedno odeljenje.
Nekad su deca bila
jevtinija... Kupiš mu godišnje jednu igračku, kažeš da mu je to doneo deda
Mraz, pa si posle miran. A danas, dete hoće kompjter, skuter, ajfon, kaže svi
njegovi drugari već imaju. Moraš da mu kupiš mu skup telefon, a sam i dalje
nosiš onu ciglu od pre deset godina.
Priča mi danas
prijatelj, kad mu sve dokurči, on ode u plastenik, sedne i pije pivo! A ti pivo
držiš u plasteniku? Pa da, ne da ti žena da piješ u kući...
Ja sam se bar
oženio, za razliku od tebe, kaže on. Ma da, jesi, krečio si kod nekog kuću, on
nije imao da ti plati, pa si mu uzeo kćerku. Ja ne krečim po kućama.
Volim kad se negde
slučajno sretnemo... Sad sam malo deficitaran sa drugarima, svi su se poženili,
imaju svoje muke i redje se vidjamo.
Blago tebi, ti
živiš kao da imaš dvadeset godina, kaže mi drugi drug. A ja čim se probudim, vidim
detetu trebaju kašice, pelene, puderi, ženi vata, pa se razbijam na poslu ceo
dan, a kad uveče dodjem mrtav kući, legnem u krpe i gledam u jednu tačku na
plafonu dok ne zaspim. A ti me još pitaš gde sam, što ne svratim!
Došlo je teško
vreme, druže moj! Nije ni čudo što u selu godišnje umre 60 ljudi a rodi se
dve-tri bebe...
Od kako su počeli u
proleće sat da pomeraju unapred, čini mi se da i vreme brže prolazi. Ni ne
okrenem se, a prodju godine...
Sad čekam jesen da
mi se vrati moj ukradeni sat života. Godine niko neće da mi vrati.
Moj sat je istekao,
vidimo se onda sledeće nedelje u istom terminu.
Нема коментара:
Постави коментар