Reči su bez presedana. Misli su bez ograda. Stvarnost je nedokučiva. Potreba je do usijanja. Potreba za slobodom i raskidanjem okova... onih pod našom kožom i onih u našim glavama! Sve to svi želimo, a ne umemo da izgovorimo...! Slepi ispod kapaka! Slabi ispod mišića! Glupi ispod razuma! A onda će nam se odjednom pred očima pojaviti brojevi! Nizovi nula i jedinica. Zaslepiće nas svojom istinom! I tada ćemo videti Matrix!

Izvršiću srpsko ritualno samoubistvo, ubiću se od rakije! Ili ću njihove laži, sada i ovde, da razotkrijem...

10. 3. 2013.

Would you like a piece of cake?




Would you like a piece of cake?


Oops… sorry, nisam je ni ispekao…

Možda čašicu rakije? Ja ću danas da častim.

Ne častim za 17155  dana, koliko ih to već ima, od kako udišem ovaj vazduh. Vazduh koji je, istina, pomalo obogaćen, ali još uvek besplatan. Samo život se plaća.

Ne častim ni za narednih 17155 dana, ili koliko ih još bude, u kojima ću se, ili neću dokazati kao neko, kao pisac ili kao čovek, ali u kojima ću, nadam se, uživati, bar onoliko, koliko sam uživao  i u ovima do sada. Mlad sam, naučiću.

I kad podignem ovu čašicu, ako ću nazdraviti nečijem rodjendanu, biće to rodjendanu Daglasu Adamsu, Tori Birč ili Rupertu Mardoku…  Mojem neću.

Ili bolje, nazdraviću životu.

Ako u kucanju i prospem koju kap, biće to za dušu svih umrlih na današnji dan, ali i na jučerašnji i sutrašnji…

Eh, šta ti je život… Koliko god da se doživi, kratko je, a posle se u sanduku dugo leži…

Would you like a piece of cake?

Slatko je, ali kratko…







Нема коментара:

Постави коментар

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...