Savršen sklad,
savršen red vremo-prostora, savršen plan, savršen dan, sve je isuviše savršeno!
Poslednji zapis na holomemo kartici Alekse Lakića, 15. septembar 2311.
godine
1.
Belland, 2311. godine.
Sivo, pomišlja, tako je sivo i hladno.
Nevoljko podiže pogled na sagovornika. Plaši se.
“Mogu li dobiti cigaretu?” On poseže u
džep, pa polaže paklicu i upaljač pred nju. Pripaljuje, povlači dugačak dim,
nakašlja se. Potom ćuti neko vreme i tišina postaje neprijatna.
“U stvari, ja se i ne sećam jasno
trenutka kako je sve započelo. Mislim, znam šta se dešavalo, ali ne mogu da
raščlanim događaje. Sve je to bilo lagano, kao da se uspinjemo. Stepenik po
stepenik.”
Prekida, očekuje pitanja, ona ne dolaze.
Zalud sklapa oči. Tišina, bolna, nesnosna tišina. Glavom joj promiču slike
tipova u kožnjacima što joj preturaju po stvarima, i zlurade komšije svedoci.
“Šta u stvari hoćete od mene?”, niti
razume njegov mir, niti želi da se ispoveda.
“Istinu,” reče on.
“Istinu? Istina je mnogo čudnija od onoga
što možeš da podneseš. Toliko čudna da nisam sigurna da li i sama mogu da je
prihvatim.” Opet zastaje, uzalud se nadajući. Uzima još jednu cigaretu. Svet
koji je poznavala nestao je. Otresa glavom, pokušava da se sabere.
“Anu sam prvi put videla na nekoj proslavi,
u leto, prošle godine”, u misli joj se vrati vrela noć. Gosti su se muvali
unaokolo poput modne revije, a preterano bučna muzika je onemogućavala svaku
komunikaciju.
“Taj događaj do sad niste spominjali”,
reče sagovornik memorišući beležnicu.
“Radila je kao kelnerica”, odgovara. Kako
je mogla objasniti? “Mislila sam da je jedna od onih”, reče.
“Doplgenger?”
“Da”, odgovori. Kako i ne bi poverovala
je da je ta veštica stoka za jednokratnu upotrebu? Ko bi normalan pristao na
takvo poniženje?
“Po čemu je taj dan bitan?” Pitanje je
logično. Odgovor je jednostavan.
“Bilo je vrelo. Dosadno. Ne znam ni sama
zašto sam tamo otišla. Nisam očekivala...”, zastaje.
“Šta? Šta niste očekivali?”, glas koji je
požuruje ne odaje emocije.
“Da ću tamo zateći Milana”, procedi
najzad. Govedo, ali vrlo privlačno govedo.
“Mislite na Milana Zečevića, vašeg
negdašnjeg verenika?”
“Da”, odseca. Tada je još verovala u ljubav.
“Šta se dogodilo?” Zaista šta? Hiljadu se
puta i sama zapitala.
“Bio je pijan i...”, zastaje, pa drhtavo
nastavlja. “Ruka mu je bila pod njenom suknjom!” Sklapa oči i sve se vraća.
Milan se pravio važan pred društvom, ali ona...
“Mislite li pri tom na tu... Anu... Za
koju ste verovali da je klon?"
“Da.” Ponovo je videla njene oči, krupne
i vlažne. I nju, mirnu poput domaće životinje.
“Šta ste učinili?”
“Ništa. Pobegla sam.” Milan nije bio
svestan njenog prisustva, ali kučka je znala. Digla je pogled na nju, taj
prokleti pogled prepun trijumfa i izazova. Pogled koji ubija.
“Pominjali ste to kasnije svom vereniku?”
Nemilosrdan je. Kao da po živoj rani rovari.
“Ne.” Šta je mogla da mu kaže? Da je
Milan bio tek sredstvo? Da je igra tek počinjala? Nije Ana htela Milana, o ne.
“Zašto je taj događaj toliko važan?”
“Ana... Ona je... Ona...” Zamuca, ne
nalazeći pravu reč.
“Šta?”, prekide je smirujućim tonom.
Zastade na tren, pa nastavi.
“Milana nisam viđala neko vreme. Bila sam
povređena, nisam mu se javljala. Ali par nedelja kasnije bio je sa njom. Gledao
ju je kako mene nikad nije.”
“Bili ste ljubomorni na doplgengera?” Po
prvi put je delovao iznenađen. Osetila je mračno zadovoljstvo zbog toga.
“Poludela sam. Prišla sam i udarila joj
šamar.”
“Ani? Zašto ne svom vereniku?” Opet ga je
zbunila, činilo se.
“Ne znam. Tako sam osećala, nisam mogla
drugačije”, reče.
“Trenutak...” Sagovornik poduiže ruku i
ona shvata da je njegov komunikacioni implant aktivan. “Naravno, smesta
polazim”, obrati se nevidljivom sagovorniku, pa joj reče: “Moraćemo prekinuti
razgovor. Ne zaboravite gde smo stali, nastavićemo.” Zatim ustade, i napusti
ćeliju, ostavljajući je da se sama izbori sa svojim demonima.
&.
Varadin se naglo ukaza u svem svom
večernjem blještavilu. Put se stade uspinjati i Milivoj naglom mišlju aktivira
odašiljač. Implanti su aktivni, ali ovde su stražari od pomalo nervozne sorte,
pa opreza nikad dovoljno. Ne bi valjalo da ga upucaju samo stoga što nisu
obavešteni.
Kapija izroni iza krivine i vozilo
automatski stade da usporava. Za trenutak mu se učini da je komunikacija
zatajila i da MDO nije obavešten o njegovom dolasku, no već idućeg trena kapija
stade da klizi u stranu, a auto da ubrzava.
“Dobrodošao, policajac!”, odjeknu mu u glavi mentalna
poruka. “Navodimo vozilo, budi miran.”
Put je dugo vodio preko raskošno
osvetljenog parka. Četinari, cvetne aleje i travnjaci, grmlje i ukrasno šiblje
monotono su promicali kraj njega, ali nigde nije bilo ni naznake objekata
Multidimenzionalnog odseka. Sve je to predugo trajalo i pomišljao je već i na
to da se nalazi na pogrešnom mestu, kad se vozilo naglo zaustavi. Ništa se nije
promenilo u krajoliku, bio je okružen monumentalnim stablima i raskošnim
grmljem, pa mu se učini da je auto u kvaru. Sledećeg momenta stade da propada.
Parka nestade i kraj njega počeše da promiču betonski zidovi u beskonačnom
spuštanju. Povremeno bi se pojavljivala zastakljena vrata kroz koja bi za trenutak
ugledao dugačke sterilne hodnike, a onda bi to nestalo i pad se nastavljao.
Kao u pakao da propadam!, pomisli i već
idućeg trenutka se pokaja. Ovde rade najbolje telepate i empate poznatog sveta.
Svaka misao u njegovoj glavi ima isto delovanje kao da se proderao nasred
Centrala u vreme ranojutarnje gužve. A onda propadanje prestade. Vrata pred
njim nisu bila od stakla, već od visokokvalitetnog čelika i lagano su se
otvarala.
“Izadji iz kola, policajac!”, odjeknu
u glavi i on posluša. Očekivao je zagušljiv i ustajao vazduh na ovoj dubini,
ali od toga nije bilo ništa. Čak je bilo i arome četinara u njemu. Otvaranje
vrata pred njim trajalo je predugo. Viđao je to u neka druga vremena, na nekim
drugim mestima. Neprobojna masivna barijera, prepreka koja sakriva tajne,
običnom čoveku nedostupne. Kad se vrata najzad otvoriše ugledao je novi splet
hodnika, sličan onima sa kojima se susretao na prethodnim spratovima. Pred
otvorenim vratima nalazila su se dva teško naoružana čuvara. Implanti su ga upozoravali
da su nišanske sprave njihovog oružja fiksirane za njegove vitalne tačke.
Zaustavio se neodlučno, a onda ga umiri nova mentalna direktiva.
“Kreni ka meni, policajac.”
Na trenutak se zbunio, a onda zapazi da se između stražara nalazi i treća osoba.
Njegov kombinezon je bio od vikoplasta i zato ga nije odmah ugledao. Jebena
maskirna kameleon uniforma! Zašto nije očekivao prisustvo vojne tehnologije na
ovakvom mestu? Možda stoga što je MDO zamišljao kao naučnu ustanovu, možda
istorijski arhiv ili nešto slično. Svejedno, sa laserskim miniganovima nema
zafrkavanja, pa podiže ruke i lagano krete ka trojci pred sobom. Osećao je po
žmarcima u telu da ga središnji tip skenira, ali pretpostavljao je da nema
pravo žalbe.
“Pođite sa mnom”, bezizražajno mu se,
ovog puta glasom, obratio beskarakterni lik u maskirnoj odeći. Stražari su
najzad spustili oružje i nadao se da je prošao kontrolu.
Krenuo je za svojim vodičem, čija je
odeća sad dobila beličasto - sivkastu nijansu. Put je vodio duž uniformnih i
monotonih hodnika, svaki čas skrećući. Uskoro je izgubio svaki vid orijentacije
i sve se svodilo na promicanje pokraj nebrojenih vrata.
Najzad se zaustaviše pred jednima i vodič
mu se obrati:
“Uđite ovde, molim.” Otvorio mu je vrata
i propustio ga u neočekivano prostranu kancelariju. Milivoj zastade kao udaren
u stomak. Moć koja je odatle izvirala bila je gotovo fizički opipljiva. Prostor
ispunjen rezbarijama, plemenitim drvetom i umetničkim predmetima delovao je kao
preslikan iz neke od drevnih knjiga sa kojima se susretao pri istragama. Pa
opet, ma koliko da je prizor impresivno delovalo, otelotvorenje sile što odatle
isijava bilo je nešto drugo. Sedeo je u stolici visokog naslona i širokih
rukohvata kraj starinskog stola od rezbarene orahovine. Odeća mu svakako nije
bila svakodnevna. Bilo je to po meri skrojeno odelo od pravog pravcatog štofa.
Snežnobela košulja bila je strogo zakopčana i utegnuta pravom leptir mašnom.
Guste obrve natkriljavale su prodoran pogled ublažen gustim borama, a
najneobičnija je bila njegova kosa. Oivičivala mu je krupnu glavu poput lavlje
grive i bila je potpuno bela. Besmrtnik!
“Da, tako nas zovu”, usne domaćina
razvukoše se u široki osmeh pokazujući niz savršeno belih zuba i usecajući
duboke bore pod obraze. Milivoj je shvatio da pred tim čovekom tajni nema i da
je svaka misao ovde kao glasno izgovorena reč. “Sedite inspektore i opustite
se. Jeste li za neko piće?” Glas mu je bio dubok i pre svega autorativan.
Milivoj se spusti u jednu od fotelja i odmahnu glavom.
“Neću gubiti vreme na kurtoazije,
inspektore. Ovde ste pozvani sa jednim jedinim razlogom; zbog slučaja koji vam
je poveren pre tri meseca.” Milivoj klimnu glavom.
“Curu koja je otuđila opremu smo
pronašli...”, započe, ali sagovornik ga grubo prekide:
“Da, ali gde je adapter? To je sad
prioritet!” Od sramote je zamucao:
“Ne... ne znamo... žena koja je prema
svim dokazima otuđila aparat, nije ga imala kod sebe.”
“Vidite ovako, Jovanoviću, adapter je
opasan. Toliko opasan da može srušiti Republiku! Znate li uopšte šta je
funkcija te spravice?” strpljivo mu se obrati prvi besmrtnik koga je u životu
video.
“Nešto u vezi vaših nadležnosti,
pretpostavljam?”
“Tačno. Pravilno upotrebljen omogućava prolaz
kroz dimenzije, ili vremensko putovanje, ako će vam tako biti jasnije.”
“Dobro... ali šta je u tome tako opasno?
Pa nije to oružje...”, ohrabren njegovom ljubaznošću, Milivoj ga prekide. Oči
sagovornika bljesnuše, ali glas mu ostade miran.
“O,
to jeste oružje, oružje hiljadu puta gore od bombe. Šta vi uopšte znate o
istoriji Republike?” Pitanje je bilo neočekivano.
“Pa... Znam sve...”, zamuca opet Milivoj.
“Šta? Šta znate?” Zvučalo je to gotovo
nervozno.
“Osnovao ju je 9. maja 1950. Robert Šuman
kako bi onemogućio ponavljanje strahota klanovskih sukoba koji su odneli
milione života...”, izdeklamova naučene lekcije.
“Da. A znate li nešto o Evropskim
narodima?”, nastavi besmrtnik.
“Narodima? Pa Evropa je kontinent i narod
je tu samo jedan...”
“Da, Jovanoviću, jedna zemlja, jedan
narod. Pojma vi nemate koliko je truda trebalo da se to postigne. A sad nam
preti opasnost da se to sve poruši u jednom jedinom trenu. Adapter nam može
doneti nove ratove i nove milione mrtvih, budite ubeđeni u to.”
“Kako? Kako to može da se desi?” Jedino
što je razumeo bilo je to da se upleo u nešto opasno. Nešto što nije shvatao.
“Zamislite istoriju ljudskog roda kao nit
u paukovoj mreži sa epicentrom u praskozorju civilizacije. Možete li to?”
“Pa... ja...”, poučni besmrtnikov ton
nije očekivao, ali on nastavi kao da ga i nije čuo.
“Pauk mrežu plete zrakasto. Ako istoriju
posmatramo kao jednu od niti, onda možemo videti da je od samog početka imala
mnogo puteva kojima je mogla krenuti. Pa, opet, krenula je jednim tokom - ovim
na čijem se kraju sada mi nalazimo. Ako pratimo tu logiku i tu nit videćemo da
se na njoj nalazi mnogo petlji i ukrštanja, koje mogu skrenuti tkanje ka bilo
kojoj od susednih niti i analogno povesti zbivanja sasvim drugim istorijskim
tokom. Ta ukrštanja nastaju delovanjem važnih ličnosti i promena njihovog
ponašanja, ili njihov nestanak može potpuno izmeniti našu stvarnost.
“Čekajte malo! Taj uređaj koji je ukraden
omogućava putovanje kroz vreme?” prekide ga ponovo Milivoj, ali ovog puta
sagovornik mu je odgovorio:
“Ah, ne, putovanje unatrag po niti je
nemoguće.”
“Oh, za trenutak sam pomislio da
očekujete od mene da se borim sa dinosaurusima,” reče.
“Ne lupetajte, Jovanoviću. Nemate vi
znanja za tako nešto.”
“Oprostite, pokušao sam da se našalim.
Istina je da ne shvatam značaj uređaja koji je ukraden”, pokunjeno reče.
“Vidim da ne razumete. Pokušavam
maksimalno da pojednostavim izuzetno složen postupak. Zamolio bih vas da ne
brzate sa donošenjem zaključaka. Postoji način da se utiče na kritične tačke u
prošlosti. Kako bih vam to objasnio? Pokušaću da nastavim analogiju od malo
pre. Zamislite veče i tu istu paučinu, ali osvetljenu usmerenom svetlošću. Na zidu
iza paučine videćete vrlo oštru senku, sliku mnogo jasniju od nje same. Tako
isto i vreme baca senku, uzor, svoju drugu dimenziju u naše vreme. Taj uzor,
nazovimo ga senka, uz određena je znanja i opremu dostupan istraživanjima, pa
čak i uticajima na prošlost.”
“Pod određenom opremom podrazumevate
ukradeni uređaj? “
“Da. Vidite, problem je u tome što je
uređaj prekjuče upotrebljen. Ne pitajte kako znam. Jednostavno znam. A znam i
to da to mogu učiniti samo posebno obučene osobe i to tek pod pretpostavkom da
znaju šta traže. Sve je to neka vrsta telepatije, prenos misli kroz dimenzije.
Meta može videti sliku, čuti reči, a u izuzetno retkim slučajevima preklapanja
frekvencije, koja se dešava kod genetski istovetnih osoba, može doći čak i do
kontrole uma, nešto kao i kod doplgengera.” Milivoj nije baš mnogo shvatao, ali
je njegov policijski instinkt osetio nedostatak u priči. “Ali, pomenuli ste
posebnu obuku. Ja sam mislio da se ona obavlja samo kod vas.”
“Tačno. Žena koju tražite zove se Ana
Simonović. Tu su vam svi dostupni podaci o njoj.” Pruži mu holomemo karticu. “Opominjem
vas da se radi o izuzetno opasnoj osobi. Pre no što se odmetnula bila je jedan
od naših najboljih agenata. Nipošto ne stupajte u kontakt sa njom.” Lice mu se
smrači, pa reče: “Likvidirajte je čim je locirate!”
Milivoja je ozlojedila lakoća kojom je to
izgovorio.
“Likvidiram? Ja... Ja nisam plaćeni
ubica”, pobuni se.
“Slušajte, Jovanoviću, niste slučajno
odabrani za ovaj zadatak. Pratili smo vašu karijeru još od vremena pograničnih
incidenata sa Zakavkaskom Unijom. Tada niste bili toliko bolećivi kao što se
sada prikazujete”, zareža najednom besmrtnik. “Mogu učiniti da vam karijera
munjevito krene uzlaznom putanjom, a mogu udesiti i da jednostavno nestanete.
Izbor je na vama”, reče naizgled ravnodušno. Milivoj se štrecnu pa pokajnički
reče:
“Izbor baš i nije naročito izdašan.”
Sagovornik mu se nasmeši.
“Nađite je i ubijte je. To je sve što se
od vas traži. Pamet u glavu, Jovanoviću. Koliko sutra se možete naći na mestu
načelnika odeljenja, a onda... Ko zna?”
2.
Beograd, 1991. godine.
Sedeo je zamišljen u svojoj predsedničkoj
rezidenciji, očekajući svog sekretara da uđe svakog trenutka i da ga obavesti
da je državni sekretar Bejker stigao. Razgovor sa njim će biti težak, znao je
to i sam, nisu mu za takav zaključak trebali, na brzinu prelistani, obimni
izvodi iz izveštaja njegovog ministra inostranih poslova Vladislava Jovanovića,
koje mu je ovaj tako obzirno, svojim truć-truć opširnim, tandara-mandara
okolišavajućim, a za koji je isti
arogantno mislio da je diplomatski, u sedam oblandi uvijenim
rečnikom spremio, vezano za paket tema
koje je Bejker donosio da ih ovde otpakuje. Da, razgovor će biti težak, ali
njegov odgovor na postavljene teme biće lak, naime, znao je da će sve morati
glatko da odbije. Mogao je to Bejkeru da javi i telefonom, nije čovek morao baš
da se deranžira i da džabe dolazi, ali procedura je nalagala da on to, ovako,
gledajući ga oči u oči, odbaci. Politika se i danas vodila na isti način kao i
hiljadama godina ranije, kad vladari nisu imali telefone, nego su preko
glasnika pregovarali. Bejker je bio samo glasnik Medjunarodne zavere Novog
svetskog poretka, kako je to lepo i tačno definisala Mira jutros za doručkom,
dok je on brisao sa košulje fleku od kafe koju je na sebe prolio…
Mira devojačko Marković je za tu priliku
stavila najnoviju istobojnu svilenu ružu u svoju, pažljivo nameštenu frizuru
predratne devojčice školarke. Njegovu uflekanu, i očigledno, za danas
upropaštenu košulju, nije ni pogledala ni komentarisala, bila je duboko
udubljena u tek otkrivenu misao, koju je, izgleda, pronašla u mrvama kriške
hleba, a koju je do malopre mazala marmeladom od šljiva. Mrve je, dok je
govorila, pažljivo povlačila jednim prstom ka ivici stola, na jednu gomilu, kao
da je na taj način sakupljala novootkrivene informacije o njihovom današnjem
gostu .
Lako je Miri, pomislio je Slobodan
Milosević, ona sve to lepo i tačno vidi, i jos lepše rečima uobliči, a kako ja
sad, u ovoj tesnoj rezervnoj košulji, čija me kragna steže, da to objasnim onom
nedotupavom Bejkeru, koji čoveka gleda kao da ga baš ništa ne razume, iako mu
sve lepo objašnjavaš na njegovom maternjem, iskvarenom engleskom jeziku?!
Promeškoljio se malo u svojoj kožnoj
stolici, i opet, po ko zna koji put, pogledao u svoj ručni časovnik Rollex,
koga je sam sebi poklonio kad su ga prosle godine narodne mase izglasale za
svog Predvodnika. Mira je bila malo uvređena, jer je zato morao da skine sa
ruke sat koji mu je ona poklonila za prvu godišnjicu braka. Pa neće valjda da
nosi dva sata na istoj ruci, jer sat se, jelda, nosi samo na levoj ruci? Morao
je za izvinjenje da i njoj pokloni sličan, samo još skuplji ženski model, inače
bi nastavila da pored njega prolazi do plafona podignutog nosa, i da se spotiče
na papuče i tepihe po stanu, jer ih ne vidi. Sad se kajao što je uopšte kupovao
i jedan sat, pa nije mogao valjda ovakav na ulicu, i na pijacu, jer su narodne
mase ispredale priču o njegovoj skromnosti, stalno pominjući onog njegovog
porodičnog fiću kojim je ranijih godina išao u Komitet. Dobro, mogao je za pijacu baš i da promeni
sat, ali što da menja, pa na pijacu on nije nikako ni išao, a nije da je išla
ni Mira, sveže voće i povrće već mu je neko donosio, svako jutro bi se našlo
tu, u kuhinji, vidiš, nije se nikad setio ni da pita nekog odkud tu? Možda Mira
zna, ona je sve nešto za vreme jela izvoljevala, te jabuke su prskane, te
grožđe nije oprano, i stalno je kao tamo nekom prigovarala… A opet, sad su mu
dolazili u goste lepo obučeni belosvetski emisari, pa kako da se pred njima
sramoti onom njegovom bivšom šklopocijom? Istina, jeste, Mira je dala da se na
poleđini sata izgravira ‘forever’, što znači, jelda, zauvek, pa ne znači to
valjda, da sad on mora baš taj sat zauvek da nosi? Malo morgen! Nego, gde je sad taj Bejker, pa
ne ide peške sa aerodroma, lepo sam mu jutros poslao onog smušenog Vladislava
Jovanovića da ga sačeka, i kola je dobio, šta kola, nego i policijsku pratnju,
a avion je trebalo još odavno da je sleteo? Ajde, da vozi Vladislav, pa da
mislim da je zalutao, pogrešno se prestrojio pa promašio ulicu, razumeo bih to,
ne zna čovek, nego imaju šofera profesionalca?
Da znam da imam još vremena, pa da promenim ovu košulju, zadavih se,
možda se ona fleka na jutrošnjoj košulji i ne vidi ispod sakoa?
Zadubljen tako u misli, Slobodan
Milosević u prvi mah nije ni primetio da se sa suprotnim zidom naspram njegove
stolice nešto čudno dešava. A onda se prenu, i izbeči, samo što mu oči ne
poispadaše!
Počelo je kao nekakva izmaglica, u celoj
polovini sobe ispred njega, od zida do zida, od poda do plafona, neka,
očigledno, elektronska magla, kao sneg u televizoru kad nije na kanalu!
A onda, kao da neko tamo negde okreće
antenu, poče da se pomalja i trodimenzionalna slika, najpre sa snegom, a onda
sve jasnija, dok se ne stvori kristalna slika neke potpuno bele prostorije, u
kojoj je u centru na jednoj beloj, valjda plastičnoj stolici, sedeo jedan
mladić, u belom, tesnom kombinezonu uz telo od, valjda vestačke kože, i gledao
pravo u njega! Zaboravio je u tom trenutku i da pritisne dugme ispod radnog
stola, kojim daje zvučni znak njegovom sekretaru da mu je potreban.
Samo je sedeo, blago otvorenih usta, i
gledao u mladića crne, talasaste, kratke kose, koja mu se kovrdžala na čelu, a
koji je sedeo nasuprot njega, i posmatrao ga svojim nasmejanim zelenim očima…!
Нема коментара:
Постави коментар