Šta je sa mojim očima,
ja ništa
ne vidim? Ko je tu?
Mishelin, dovoljno je samo da zamisliš
gde želiš da budeš, i bićeš tu.
Laki! Uspeo sam! Zamislio sam da sedimo u
tvom klubu, i evo, tu smo!
Rekao sam ti. Tvoja podsvest je želela da
budemo ovde, i zato si me pozvao.
Laki…, stidim se! Sinoć
kad sam se odmakao motorom sto metara od kafića,
osetio sam da me je neka sila, koja me je držala zarobljenog, odjednom oslobodila, i tad sam shvatio
da sam te udario! Hteo sam odmah da okrenem motor i da se vratim, ali bilo me
je sramota, i zato sam samo vozio, po celom gradu, bez ikakvog cilja i plakao
od muke i besa na samog sebe!
Uradio si ono što si morao, i dobro si
uradio što se nisi vratio.
Onda sam poželeo da umrem, da ništa više
ne osećam…! Šta je to
sa mnom? Jesam li ja lud? Ko me to tera u ludilo?
Ista ona sila zbog koje si stalno sanjao
kuću obraslu bršljanom, i ista ona sila koja je htela da te u toj kući
povredi! Onda sam došao ja i oterao sam je od tebe. Sada si bezbedan.
Još uvek sanjam… i u sebi vrištim,
probudi se, probudi se! Laki, hoćeš ti i dalje da me čuvaš od te sile? Ne želim više da je osetim! Ona me plaši!
Želim to, bog zna koliko to želim, ali,
ovo moraš da shvatiš! Ta je sila nezamislivo zla, užasna, i možda jača
od mene. Zato ćemo uraditi
sve što mora da se uradi! Borićemo
se zajedno, i pobedićemo je
zajedno! Jer, sada više
nismo sami!
Нема коментара:
Постави коментар