8.
„Ima dana kad je bolje i ne ustajati iz
kreveta“, pomisli Žan Luj Batista kad mu sekretarica javi da je Ždanov upravo
krenuo iz Moskolhoza. Zlovoljan je Žan danas. Otpade mu i popodnevna partija
tenisa. Šta, do đavola, rade ti likovi iz spoljnjih poslova kad on mora da
rešava sporove oko interesnih sfera? Nije li mu preko glave već i tog
odmetnutog agenta? Mogla je komunjara da se javi i preko komsata, ali eto i
danas se politika vodi kao i vekovima ranije. Pa zar ti majmuni iz Zakavkaske
unije misle da je Oktobarska revolucija njihov zabran? A i ovi naši, iz
Pollandskog MDO su uprskali stvar… Zakavažljani su dvadesetorici Pollandskih
agenata spržili umove, jer vojska nije uspela dovoljno dugo da održi van
funkcije njihov odbrambeni štit od mentalne energije potrebne za rad na
vremenskoj niti … I sad Ždanov dolazi da upozori i Belland da se ne petljamo u
njihovu prošlost…! Nije nego! Ali,
Ždanov je samo glasnik, a ja...
„Do đavola, šta sam onda ja?“, pomisli na
kraju odmeravajući sekretaricu. Plava lepojkica, ambiciozna i podatna. Ne nosi
veš, suknjica na njoj je sasvim komotna. Samo da je imao malo više vremena, sad
bi je povalio, ovde povrh pisaćeg stola. To bi mu donelo olakšanje, kao i svaki
put. Šteta samo što nema vremena za opuštanje. Aleksa Lakić samo što nije
stigao. Niko nema taj potencijal. Najbolje od najboljeg. Odmahnu rukom i cura
izađe vrckajući guzom. Zašto li se prihvatio ovog posla? Mogao je kao Džon po
cele dane da se petlja po cvetnoj bašti i bavi se slikanjem i poezijom, ili kao
Mario, eksperimentisati sa opijatima i dolpengengerima. Nasmeja se zamišljajući
Mariovu nafiksanu, raspomamljenu njušku i njegovu gojaznu telesinu
okruženu najlepšim golišavim Bellandskim
dolpengengerima. Još dok mu se ta misao oblikovala, Žan Luj je znao i odgovor.
Bilo bi mu dosadno. Njegovi prijatelji su vodili prazne i besmislene živote i
niko ih neće zapamtiti. Zar ih domoroci nisu nazivali besmrtnicima? Znao je on;
samo jedan je način da sebe učiniš besmrtnim. Da učiniš nešto što će odzvanjati
kroz vekove. Pređe potom preko arhivera dlanom i potraži identitet odmetnutog
agenta. Podaci se pojaviše i Žan Luj pomisli da je to opasna osoba. Vrlo opasna
osoba. Iako je sve znao, prelete još jednom podatke. „Nikad nisi dovoljno
pripremljen“, pomislio je.
„Identifikacija:
Kolonijalni Super Klon - A.N.A. (Klasa A, Namena - Armija)
Poreklo
tkiva: Lokalna Loza - Simonović
Osobine:
Povećana otpornost, super senzibilna, infiltrator, telepata.
Aktivacija:
22. maj 2298.
Namena:
Obaveštajne operacije, Zakavkaska unija.
Specijalnost:
Infiltracija, prikupljanje informacija, atentati.
Odlikovana,
medaljom sloge i ljubavi 2302 za posebne zasluge u širenju demokratije.
Demobilisana
16. marta 2303. po završetku sukoba.
Aktivirana
u MDO 17. juna 2303. Prekvalifikacija i školovanje dovršeni 01. decembra 2307.
Istaknuta
u misijama korekcije istorije. Polje delovanja: Balkan.
Tokom
2309. pokazuje znake neuravnoteženosti.
17.
avgusta iste godine uklonjena iz aktivnih operacija.
Odbija
podvrgavanje preprogramiranju.
Nadzorni
sistemi gube operativca A.N.A. Simonović 12. novembra 2309.
Pretpostavljeni
uzrok: operativno uklanjanje implanata.“
Potom ponovo pokrete arhiver i fiksira ga
na pojmu „Lakić, Aleksa, Junior“. Podaci zasvetlucaše:
„Puno
ime: Aleksa Lakić, odrednica: Junior -
Rodjen 22. decembra 2012. Preminuo 15. septembra 2100. Školovan na prestižnim evropskim univerzitetima,
doktorirao fiziku i psihologiju. Utemeljitelj multidimenzionalnih putovanja.
Prvi poznati telepata, empatičke sposobnosti nadprosečne. Zbog izuzetnih
zasluga za izgradnju Republike počasno uvršten među Besmrtnike. Otac: Aleksa
Lakić, nadimak: Laki. Majka Marija Lakić, devojačko prezime: Ranitijević .“
Mehanički je prelazio preko opštepoznatih
stvari i gotovo je zatvorio arhiver kad u dnu ekrana stade da žmiga: „Database
link“. Žan Luj otvori još jedan prozor, a onda uzdrhta. Pomisli za trenutak da
je loše memorisao, ali greške nije bilo. Još jednom je proverio podatke
odmetnutog agenta i obli ga hladan znoj. Porodica Ranitijević je u bliskom
srodstvu sa Simonovićevima! Jebena genetska veza! Okrenu se komsatu i pritisnu
crveni, nikad ranije upotrebljeni taster. Zašto se ovo baš njemu dešava,
dođavola! Zacvile iritantna elektronska uzbuna i na ekranu se pojavi službenica
ozbiljna lika.
„Kakva je anomalija u pitanju, gospodine
Batista?“, upita ga ravnim, službenim tonom.
„Ukrštanje superiornih gena, po mom
znanju dosad neunešenih u registar!“
Lice joj se uozbilji, a prsti zaigraše po
kontrolnoj tabli. „Trenutak“, reče i
komsat potamne. Onda zatitra i pojavi se nasmešeno lice. Hans! Nije ni znao da
je tako visoko pozicioniran.
„Žan Luj, očekivao sam tvoj poziv“, reče
hladno, kao da im deca nisu nerazdvojni prijatelji, „jeste li pronašli uređaj?“
„Ne, ali sam ubrzao postupak. Nešto drugo
je u pitanju. Loze Simonović i Lakić su ukrštene. Aleksa Lakić Junior je potomak
tog ukrštanja.“
Hansovo lice se trglo kao od udarca.
„Siđi sa komsata i digni štitove,
odmah!“, viknu. „Prelazimo na mentalni kontakt, šaljem poziv Visokom savetu.“
„Šta se de...“, zausti Žan Luj, ali ekran
je već potamneo. Onda oseti komešanje i vrtoglavicu unutar sebe. Višestruko
povezivanje na subnivou! Nije spreman, ne još! Prekasno, sastanak je počeo.
Svi znate šta se desilo.
Imamo odmetnutog agenta. Dok se privikava na subnivo,
pritiska taster ispod naslona stolice. Zidovi zatreptaše od elektroničkog
pražnjenja. Nikad dosad nije podigao empatičke zidove. Danas je izgleda dan kad
će mnoge stvari uraditi po prvi put.
Zar to još nije rešeno?
odjeknu prigušeno u mislima. Govor misli je obično kristalno jasan, ali sad je
prigušen, kao da šapuću. Žan Luja prođoše žmarci.
Na putu smo da uradimo
najbolje. Policija je dobila instrukcije da eliminiše klona,
odgovori.
To nije dovoljno. Mala je terenac, neće
lako izaći na kraj s njom.
Moraš je usporiti. Šta se dešava
na vremenskoj niti?
Agent je tamo. Jedan od Juniorovih
klonova, završio je operativni zadatak
na meti Slobodan Milošević. Ali, nešto drugo je problem...
Šta?
Ima nešto što sam upravo primetio. Nije
mi jasno kako to niko nije uočio, sve vreme se nalazi u javno dostupnim bazama
podataka...
Ne igraj se našim strpljenjem. O čemu je
reč?
Loze Simonović i Lakić su ukrštene.
Aleksa Lakić Junior je potomak tog ukrštanja.
Nastade muk, ili nešto najbliže muku u
govoru mislima. Telepata u njemu nije registrovao poruke ali empata jeste.
Preneraženost, iznenađenje, strah.
Zaustavite to divljanje po dimenzijama!
Odmah! Poruka odjeknu poput pucnja biča.
Šta ako stvarnost više nije
ista kao pre nedelju dana? Ova poruka je bila prigušenija,
ali i mračnija.
Kako to misliš?
odvrati prvi avatar. Neko vrlo moćan, pomisli Žan Luj.
Udareno je na dve najvažnije
loze. Ako je to uticalo na vreme - prostor, onda smo na paralelnoj niti, a da
toga nismo ni svesni. Naša stvarnost je jednostavno... drugačija.
Još uvek imamo kontrolu, i moramo je
zadržati!
Tačno. Kontroloru, preusmeri agenta!
Uputi ga samo u ono, što mu je u ovom trenutku potrebno da završi misiju!
Sad imamo dva prioriteta. Prvi je i
najvažniji, obezbediti nepovredivost direktnih predaka Juniora. Drugi je
Magdalena Ranitijević.
Junior ima savršenu odbranu i odbegli
agent se neće usuditi da ga direktno napadne. Spržilo bi je u deliću sekunde!
Zato će napasti njegove pretke!
Još uvek imamo netaknuta sva tri prstena
odbrane. Kučka je tek zagrebala po prvom!
Prvi udar smo očekivali i amortizovali.
Znamo kad smo napadnuti; 22.septembra
1895. godine.
Izabrala je trenutak upoznavanja
Magdalene Simonović i Alekse Lakića.
Ali, ona ne može da nanišani. Sad joj
nedostaje oprema, nije sve mogla izneti. Adapter može da je odvede u prošlost,
ali je nedovoljan. Može promašiti vreme i za čitave vekove. Sad će lutati.
Naš agent je u prednosti. On može
nišaniti vreme u sekund koji poželi. Daj mu instrukciju o tome.
Završavamo. Zidovi neće dugo izdržati.
Samo nam još fale agenti Zakavkazlja na vremenskoj niti.
U redu. Kontroloru, imaš instrukcije.
Gledaj da uradiš to kako treba. Ne želimo da se probudimo kraj logorske vatre u
nekoj divljini, zar ne?
Naravno... Uradiću sve što treba.
Mahinalno je spustio empatičke štitove i
tek dok je isključivao arhiver postade svestan da mu ruke drhte. Izmenjena
stvarnost? Zaista, ta odmetnica nije radila fine kalibracije prošlosti kao što
se to praktikovalo posle mnogostrukih testova na simulatorima, nego je izvodila
divlje nekontrolisane udare čije posledice niko ne može da predvidi kao... Kao
Junior, do đavola! Stomak mu se zgrčio kad je shvatio da nikad niko ne bi znao
da se stvarnost izmenila da Junior, nekada davno, u holo zapisu svoje
diverzije, nije ostavio i zapis njegove stvarnosti! Ako je stvarnost izmenjena,
izmenjeni su i oni i sećanja i svi istorijski zapisi! Niko toga ne bi bio
svestan, stvarnost koju žive bila bi jedina, a ona u kojoj su bili, preselila
bi se na susednu nit! Potegao je dugi gutljaj direktno iz flaše i prijatna
toplina razli mu se utrobom. To ga je donekle smirilo.
„Pošaljite mi tog agenta“, obrati se
sekretarici, ovog puta glasom, preko interfona. Mentalne komunikacije mu je za
neko vreme bilo preko glave.
Vrata su se bešumno otvorila i u
prostoriju je ušao mladić, centralna ličnost malopređašnjeg sastanka. Srednje
visine, dobre gradje, u standardnom odelu od vikoplasta koje je poprimilo
snežno belu boju. Crnokos, kratke talasaste kose, koja mu se kovrdžala na čelu.
Savršeno lepog lica, pravilnog nosa i radoznalih, ali prodornih zelenih očiju.
Juniorov superklon. Najbolji agent MDO, Aleksa Lakić…
“Sedite, Aleksa… Popićemo prvo po jedan
pravi konjak, da se opustimo…” Pružio je ruku ka stolu, i iz kristalnog servisa
natočio u dve visoke čašice mrku tečnost.
“Prihvatiću, ako nije nepristojno od mene
da pijem sa jednim besmrtnikom… “, nasmejao se Aleksa i seo za sto nasuprot
njega.
“Zapravo, Aleksa, svi smo mi ljudi, i ne
možete ni zamisliti, koliko smo, u stvari, slični…” Dodao je čašicu agentu, pa
nastavio:
“Obavešten sam da ste zadatak sa
SIobodanom Miloševićem uspešno završili! Čestitam!”
“Pa, mogu reći da je bilo dosta lako.
Prodao sam mu lepu priču o lepoj budućnosti. Ali, mislim da sam ga imao već na
početku, kad sam mu pokazao kako pokunjeno sam priznaje svoj poraz na
predsedničkim izborima! Čovek je želeo da bude doživotni predsednik, poput
Tita, i ja sam mu samo pokazao kako će to moći da postigne!”
“Zato vi i jeste naš najbolji agent,
imate tako nevino lice, a tako prodoran pristup metama… Ali, dosta je sad
slavopojki, imamo jedan ozbiljan problem na vremenskoj niti, a koji je, verujem,
kao stvoren za vas!”
Besmrtnik je iskapio svoju čašicu konjaka
i onda pogledao agenta u oči.
“Preći ću pravo na stvar. Vi ste već
dobili instrukcije za ovu misiju, ali ću vam ja dodati još neke. Znate da imamo
odbeglog agenta, i znate za njeno neovlašćeno mešetarenje po vremo-prostoru.”
Aleksa Lakić je samo malo klimnuo
potvrdno glavom, nije bilo potrebno da odgovara na činjenicu koja je besmrtniku
poznata i ovaj je odmah nastavio:
“Prioritete ste već dobili u instrukciji,
ja bih vam sad još samo podvukao da ćete započeti od trenutka T minus šest
godina, kad je Aleksa Lakić, vaš prvi imenjak, imao petnaest godina. Ali, dodao
bih još jednu stvar, na sve ono što već znate… Za ovu metu odobreno vam je
mešanje nivoa 10, dakle maksimalan upliv u minimalnim vremenskim intervalima!”
“Ali… mešanje tog inteziteta može dovesti
do pucanja mete…?” Aleksa Lakić se nije pobunio, ali jeste začudio ovoj
instrukciji.
“To je već ukalkulisano. To je činjenica
koja se već dogodila. Prioritet nam nije Aleksa Lakić iz 1874. godine, nego
Aleksa Lakić Junior, rodjen 2012. godine.
Kučka je već odradila posao. Prvi Aleksa Lakić je 1895. godine promenio
istoriju, ubivši Magdalenu Simonović zbog neuzvraćene ljubavi. Verujem da za to
već znate. Sam čin ubistva nemate ovlašćenje da sprečavate!”
“Ali, zašto ga onda ne bi ostavili na
miru?”
“Zato što je takvo mešanje neophodno zbog
viših interesa Republike. To su interesi o kojima ne znate ništa i nemate
potrebu znati!”
Viši interesi, pomislio je Aleksa Lakić.
Ovi besmrtnici su ponekad tako arogantni! I nije se pokajao, zna on da mu misli
čitaju kao na dlanu, ali daje sebi oduška za njihove odluke sa kojima se ne
slaže, ali koje će, ipak, sprovoditi u delo.
Besmrtnik je digao glavu i nasmejao se.
“Svidjate mi se, Aleksa. Volim što ste
direktni…” zatim spusti glas: “Za odbeglog agenta ćemo se pobrinuti mi, vaše je
samo da sledite zadate parametre u instrukciji. Vaša prednost je nenadoknadiva.
Nije iznela celokupnu opremu, i tamo, izvan kupola, ona nema načina da je se
dočepa. Sam adapter, koji poseduje, vodiće je u prošlost u skokovima, ne može
na njemu podesiti tačan trenutak, pa će se gubiti u vremoprostoru.”
“Ali, to znači da ni mi ne možemo
locirati gde se tačno u prošlosti nalazi.”
“Lociraćemo je ovde fizički. Mere su već
preduzete.”
Aleksa Lakić je dohvatio svoju čašicu sa
konjakom i izručio sadržaj u grlo.
“Ako je to sve, ne bih da gubim ni
časka.”
“Još samo jedna stvar… Ni u kom slučaju nemojte
sprečavati ni jednu aktivnost Magdalene Ranitijević 2010. godine. To vam je
strogo zabranjeno!”
“Znam, viši interesi,” nasmejao se Aleksa
Lakić.
Kad je izašao u hodnik ispred
kancelarije, na lice Alekse Lakića navukla se senka. Jer, znao je ko je taj odbegli agent!
Prisetio se ponovo zaprepašćenja, kad je,
neposredno pre sastanka sa direktorom, sa holomemo kartice letimično pregledao
instrukcije za ovu misiju. Ponovo su ga
pokosile te prkosne oči, boje žada, kao kad ih je prvi put video! Ta zelena prostranstva njenih zenica, koja je
bezuspešno tražio već tri meseca, na licima slučajnih prolaznika na Bellandskim
ulicama, i u sumnjivim lokalima na obodima grada…
Lazar Janić - Stevan Šarčević
Нема коментара:
Постави коментар