3.
Varadin se naglo ukaza u svem svom
večernjem blještavilu. Put se stade uspinjati i Milivoj naglom mišlju aktivira
odašiljač. Implanti su aktivni, ali ovde su stražari od pomalo nervozne sorte,
pa opreza nikad dovoljno. Ne bi valjalo da ga upucaju samo stoga što nisu
obavešteni.
Kapija izroni iza krivine i vozilo
automatski stade da usporava. Za trenutak mu se učini da je komunikacija
zatajila i da MDO nije obavešten o njegovom dolasku, no već idućeg trena kapija
stade da klizi u stranu, a auto da ubrzava.
“Dobrodošao, policajac!”, odjeknu mu u
glavi mentalna poruka. “Navodimo vozilo, budi miran.”
Put je dugo vodio preko raskošno
osvetljenog parka. Četinari, cvetne aleje i travnjaci, grmlje i ukrasno šiblje
monotono su promicali kraj njega, ali nigde nije bilo ni naznake objekata
Multidimenzionalnog odseka. Sve je to predugo trajalo i pomišljao je već i na
to da se nalazi na pogrešnom mestu, kad se vozilo naglo zaustavi. Ništa se nije
promenilo u krajoliku, bio je okružen monumentalnim stablima i raskošnim
grmljem, pa mu se učini da je auto u kvaru. Sledećeg momenta stade da propada.
Parka nestade i kraj njega počeše da promiču betonski zidovi u beskonačnom
spuštanju. Povremeno bi se pojavljivala zastakljena vrata kroz koja bi za trenutak
ugledao dugačke sterilne hodnike, a onda bi to nestalo i pad se nastavljao.
Kao u pakao da propadam!, pomisli i već
idućeg trenutka se pokaja. Ovde rade najbolje telepate i empate poznatog sveta.
Svaka misao u njegovoj glavi ima isto delovanje kao da se proderao nasred
Centrala u vreme ranojutarnje gužve. A onda propadanje prestade. Vrata pred
njim nisu bila od stakla, već od visokokvalitetnog čelika i lagano su se
otvarala.
“Izadji iz kola, policajac!”, odjeknu u
glavi i on posluša. Očekivao je zagušljiv i ustajao vazduh na ovoj dubini, ali
od toga nije bilo ništa. Čak je bilo i arome četinara u njemu. Otvaranje vrata
pred njim trajalo je predugo. Viđao je to u neka druga vremena, na nekim drugim
mestima. Neprobojna masivna barijera, prepreka koja sakriva tajne, običnom
čoveku nedostupne. Kad se vrata najzad otvoriše ugledao je novi splet hodnika,
sličan onima sa kojima se susretao na prethodnim spratovima. Pred otvorenim
vratima nalazila su se dva teško naoružana čuvara. Implanti su ga upozoravali
da su nišanske sprave njihovog oružja fiksirane za njegove vitalne tačke.
Zaustavio se neodlučno, a onda ga umiri nova mentalna direktiva.
“Kreni ka meni, policajac.” Na trenutak
se zbunio, a onda zapazi da se između stražara nalazi i treća osoba. Njegov
kombinezon je bio od vikoplasta i zato ga nije odmah ugledao. Jebena maskirna
kameleon uniforma! Zašto nije očekivao prisustvo vojne tehnologije na ovakvom
mestu? Možda stoga što je MDO zamišljao kao naučnu ustanovu, možda istorijski
arhiv ili nešto slično. Svejedno, sa laserskim miniganovima nema zafrkavanja,
pa podiže ruke i lagano krete ka trojci pred sobom. Osećao je po žmarcima u
telu da ga središnji tip skenira, ali pretpostavljao je da nema pravo žalbe.
“Pođite sa mnom”, bezizražajno mu se,
ovog puta glasom, obratio beskarakterni lik u maskirnoj odeći. Stražari su
najzad spustili oružje i nadao se da je prošao kontrolu.
Krenuo je za svojim vodičem, čija je
odeća sad dobila beličasto - sivkastu nijansu. Put je vodio duž uniformnih i
monotonih hodnika, svaki čas skrećući. Uskoro je izgubio svaki vid orijentacije
i sve se svodilo na promicanje pokraj nebrojenih vrata.
Najzad se zaustaviše pred jednima i vodič
mu se obrati:
“Uđite ovde, molim.” Otvorio mu je vrata
i propustio ga u neočekivano prostranu kancelariju. Milivoj zastade kao udaren
u stomak. Moć koja je odatle izvirala bila je gotovo fizički opipljiva. Prostor
ispunjen rezbarijama, plemenitim drvetom i umetničkim predmetima delovao je kao
preslikan iz neke od drevnih knjiga sa kojima se susretao pri istragama. Pa
opet, ma koliko da je prizor impresivno delovalo, otelotvorenje sile što odatle
isijava bilo je nešto drugo. Sedeo je u stolici visokog naslona i širokih
rukohvata kraj starinskog stola od rezbarene orahovine. Odeća mu svakako nije
bila svakodnevna. Bilo je to po meri skrojeno odelo od pravog pravcatog štofa.
Snežnobela košulja bila je strogo zakopčana i utegnuta pravom leptir mašnom.
Guste obrve natkriljavale su prodoran pogled ublažen gustim borama, a
najneobičnija je bila njegova kosa. Oivičivala mu je krupnu glavu poput lavlje
grive i bila je potpuno bela. Besmrtnik!
“Da, tako nas zovu”, usne domaćina
razvukoše se u široki osmeh pokazujući niz savršeno belih zuba i usecajući
duboke bore pod obraze. Milivoj je shvatio da pred tim čovekom tajni nema i da
je svaka misao ovde kao glasno izgovorena reč. “Sedite inspektore i opustite
se. Jeste li za neko piće?” Glas mu je bio dubok i pre svega autorativan.
Milivoj se spusti u jednu od fotelja i odmahnu glavom.
“Neću gubiti vreme na kurtoazije,
inspektore. Ovde ste pozvani sa jednim jedinim razlogom; zbog slučaja koji vam
je poveren pre tri meseca.” Milivoj klimnu glavom.
“Curu koja je otuđila opremu smo
pronašli...”, započe, ali sagovornik ga grubo prekide:
“Da, ali gde je adapter? To je sad
prioritet!” Od sramote je zamucao:
“Ne... ne znamo... žena koja je prema
svim dokazima otuđila aparat, nije ga imala kod sebe.”
“Vidite ovako, Jovanoviću, adapter je
opasan. Toliko opasan da može srušiti Republiku! Znate li uopšte šta je
funkcija te spravice?” strpljivo mu se obrati prvi besmrtnik koga je u životu
video.
“Nešto u vezi vaših nadležnosti,
pretpostavljam?”
“Tačno. Pravilno upotrebljen omogućava
prolaz kroz dimenzije, ili vremensko putovanje, ako će vam tako biti jasnije.”
“Dobro... ali šta je u tome tako opasno?
Pa nije to oružje...”, ohrabren njegovom ljubaznošću, Milivoj ga prekide. Oči
sagovornika bljesnuše, ali glas mu ostade miran.
“O, to jeste oružje, oružje hiljadu puta
gore od bombe. Šta vi uopšte znate o istoriji Republike?” Pitanje je bilo
neočekivano.
“Pa... Znam sve...”, zamuca opet Milivoj.
“Šta? Šta znate?” Zvučalo je to gotovo
nervozno.
“Osnovao ju je 9. maja 1950. Robert Šuman
kako bi onemogućio ponavljanje strahota klanovskih sukoba koji su odneli
milione života...”, izdeklamova naučene lekcije.
“Da. A znate li nešto o Evropskim
narodima?”, nastavi besmrtnik.
“Narodima? Pa Evropa je kontinent i narod
je tu samo jedan...”
“Da, Jovanoviću, jedna zemlja, jedan
narod. Pojma vi nemate koliko je truda trebalo da se to postigne. A sad nam
preti opasnost da se to sve poruši u jednom jedinom trenu. Adapter nam može
doneti nove ratove i nove milione mrtvih, budite ubeđeni u to.”
“Kako? Kako to može da se desi?” Jedino
što je razumeo bilo je to da se upleo u nešto opasno. Nešto što nije shvatao.
“Zamislite istoriju ljudskog roda kao nit
u paukovoj mreži sa epicentrom u praskozorju civilizacije. Možete li to?”
“Pa... ja...”, poučni besmrtnikov ton
nije očekivao, ali on nastavi kao da ga i nije čuo.
“Pauk mrežu plete zrakasto. Ako istoriju
posmatramo kao jednu od niti, onda možemo videti da je od samog početka imala
mnogo puteva kojima je mogla krenuti. Pa, opet, krenula je jednim tokom - ovim
na čijem se kraju sada mi nalazimo. Ako pratimo tu logiku i tu nit videćemo da
se na njoj nalazi mnogo petlji i ukrštanja, koje mogu skrenuti tkanje ka bilo
kojoj od susednih niti i analogno povesti zbivanja sasvim drugim istorijskim
tokom. Ta ukrštanja nastaju delovanjem važnih ličnosti i promena njihovog
ponašanja, ili njihov nestanak može potpuno izmeniti našu stvarnost.
“Čekajte malo! Taj uređaj koji je ukraden
omogućava putovanje kroz vreme?” prekide ga ponovo Milivoj, ali ovog puta
sagovornik mu je odgovorio:
“Ah, ne, putovanje unatrag po niti je
nemoguće.”
“Oh, za trenutak sam pomislio da
očekujete od mene da se borim sa dinosaurusima,” reče.
“Ne lupetajte, Jovanoviću. Nemate vi
znanja za tako nešto.”
“Oprostite, pokušao sam da se našalim.
Istina je da ne shvatam značaj uređaja koji je ukraden”, pokunjeno reče.
“Vidim da ne razumete. Pokušavam
maksimalno da pojednostavim izuzetno složen postupak. Zamolio bih vas da ne
brzate sa donošenjem zaključaka. Postoji način da se utiče na kritične tačke u
prošlosti. Kako bih vam to objasnio? Pokušaću da nastavim analogiju od malo
pre. Zamislite veče i tu istu paučinu, ali osvetljenu usmerenom svetlošću. Na
zidu iza paučine videćete vrlo oštru senku, sliku mnogo jasniju od nje same.
Tako isto i vreme baca senku, uzor, svoju drugu dimenziju u naše vreme. Taj
uzor, nazovimo ga senka, uz određena je znanja i opremu dostupan istraživanjima,
pa čak i uticajima na prošlost.”
“Pod određenom opremom podrazumevate
ukradeni uređaj? “
“Da. Vidite, problem je u tome što je
uređaj prekjuče upotrebljen. Ne pitajte kako znam. Jednostavno znam. A znam i
to da to mogu učiniti samo posebno obučene osobe i to tek pod pretpostavkom da
znaju šta traže. Sve je to neka vrsta telepatije, prenos misli kroz dimenzije.
Meta može videti sliku, čuti reči, a u izuzetno retkim slučajevima preklapanja
frekvencije, koja se dešava kod genetski istovetnih osoba, može doći čak i do
kontrole uma, nešto kao i kod doplgengera.” Milivoj nije baš mnogo shvatao, ali
je njegov policijski instinkt osetio nedostatak u priči. “Ali, pomenuli ste
posebnu obuku. Ja sam mislio da se ona obavlja samo kod vas.”
“Tačno. Žena koju tražite zove se Ana
Simonović. Tu su vam svi dostupni podaci o njoj.” Pruži mu holomemo karticu.
“Opominjem vas da se radi o izuzetno opasnoj osobi. Pre no što se odmetnula
bila je jedan od naših najboljih agenata. Nipošto ne stupajte u kontakt sa
njom.” Lice mu se smrači, pa reče: “Likvidirajte je čim je locirate!”
Milivoja je ozlojedila lakoća kojom je
to izgovorio.
“Likvidiram? Ja... Ja nisam plaćeni
ubica”, pobuni se.
“Slušajte, Jovanoviću, niste slučajno
odabrani za ovaj zadatak. Pratili smo vašu karijeru još od vremena pograničnih
incidenata sa Zakavkaskom Unijom. Tada niste bili toliko bolećivi kao što se
sada prikazujete”, zareža najednom besmrtnik. “Mogu učiniti da vam karijera
munjevito krene uzlaznom putanjom, a mogu udesiti i da jednostavno nestanete.
Izbor je na vama”, reče naizgled ravnodušno. Milivoj se štrecnu pa pokajnički
reče:
“Izbor baš i nije naročito izdašan.”
Sagovornik mu se nasmeši.
“Nađite je i ubijte je. To je sve što se
od vas traži. Pamet u glavu, Jovanoviću. Koliko sutra se možete naći na mestu
načelnika odeljenja, a onda... Ko zna?”
Lazar Janić - Stevan Šarčević
Нема коментара:
Постави коментар