4.
“Zovem se Aleksa Lakić,” nasmejani mladić
je prekinuo tišinu i obratio se od straha smrznutom čoveku. “Znam kako vam ovo izgleda, ali vas uveravam
da vam se neće dogoditi ništa, hm, preterano neprijatno i da ja nikako nemam
nameru da vam na bilo koji način naškodim…”
Slobodan Milosević oseti da mu je prvo
zaprepašćenje prošlo, i da je, eto, za prvu ruku, uspeo da zatvori usta. Onda
ih otvori ponovo, i prosu bujicu besmislenih rečenica: “Ma, nije valjda, cija,
znam ja… ovaj Bejker… ma, koji Lakić, ne znam ja ni jednog, da nisi ti… onaj…
kako se zvaše…? Vidi, molim te, ko televizor, ma uzeli su oni od Tesle… kad je
umro u hotelskoj sobi… sve papire… efbiaj i cija, znam, gledao sam na Diskaveriju…!
Ma, ko te pustio, jel´ imaš zakazeno, pa nisam ja ćata u mesnoj zajednici da
tako baneš, ja sam, jelda, Predsednik… pa nemam ni kratke izvode… onaj
Vladislav mi je samo za Bejkera… o čemu bi mi to… jelda… kad nemam ni rezime? A
je li, mladiću, da niste vi to nešto pomešali, pa došli na pogrešnu adresu?”
Konačno se opet ukočio, gledajući u mladića kako se na sve ovo zasmejao, i ispružio ruku, dajući mu
znak da se zaustavi.
“Molim vas, dozvolite mi da vam
objasnim. Ovo što sada vidite je običan komsat,
a to je uobičajeno sredstvo komunikacije iz sveta u kome ja živim. A živim baš u ovom gradu, ali u vremenu koje
je daleko iza vašeg. Dakle, uprošteno
rečeno, ja vam šaljem poruku iz budućnosti, 320 godina od vaše sadašnjosti…
Naravno, i ja znam za Nikolu Teslu, proučavao sam njegov rad na studijama, ali
i veliki sam poštovalac umova koji su dali svoj doprinos tokom istorije da svet
u kome ja živim bude baš ovakav kakav jeste. Ali uveravam vas, ovo nije izum
Nikole Tesle, niti je bilo kakva zavera koja dolazi od tajnih službi vašeg
današnjeg gosta, državnog sekretara Džejmsa Bejkera. Ovo je izum iz mnogo
kasnijeg perioda, zasnovan na teoriji o Ajnštajn-Rozenovom mostu, neću vam sad
govoriti čiji niti na koji način funkcioniše, da vas još više ne bih zbunio,”
rekao je mladić mirno, ozbiljno, gledajući sagovornika pravo u oči.
Slobodan Milosević je još nepoverljivo
gledao, ali, iznenada, u njemu zaiskri njegova dečačka radoznolast, i on,
zaboravivši na strah koji je do malopre osećao, duboko uzdahnu, i poče na
drugačiji način da posmatra pridošlicu.
Mladić nije bio naoružan, nije imao ništa osim tankog, uz telo
pripijenog odela i stolice, dakle atentat otpada kao pretnja. On taman htede da
postavi prvo pitanje, od bar tri koja mu sinuše u glavi, kad mladić nastavi da
priča.
“Dakle, predstavio sam vam se, ali, da
bih vam pojasnio ono sto ćete sledeće videti, dodao bih još par reči… … Ja sam agent
u jednoj organizaciji u budućnosti, čiji
rang bih vam najvernije opisao kao rang jedne agencije pri vašim današnjim
Ujedinjenim nacijama. Ova organizacije ze zove Multidimenzionalni odsek ili MDO
i odgovorna je samo našoj Republic Gouverment, što bi se reklo, Evropskoj
vladi. Uz pomoć tehnologije koju posedujemo, moguće nam je da šaljemo virtuelne
slike u prošlost, slične ovoj koju sada gledate. Dakle, ja se zapravo ne
nalazim zajedno sa vama u ovoj prostoriji, ovo je samo projektovana slika iz
budućnosti. To je neka vrsta kanala, za dvostranu komunikaciju u paralelnom
vremo-prostoru, i ništa više od toga. Evo, možete slobodno ući u ovaj prostor,
ništa vam se neće desiti, bilo bi to skoro slično kao kad bi ste se namestili
ispred kino-aparature koja projektuje film na platno, sa tom razlikom što ovde
nećete imati čak ni senku, koja bi zaklonila sliku.”
“Misliš, ovo što sada vidim je obična
slika, poput slike na bioskopskom platnu?” pitao je Slobodan Milošević, još
uvek se ne usuđujući da posluša mladića i uđe u sliku.
“Da, moglo bi se to baš tako uporediti,
samo trodimenzionalna holografska slika sa kanalom za dvosmernu komunikaciju,
da, baš tako,” nasmejao se mladić.
“I kažeš, ja i ti sada razgovaramo, iako
nas deli 320 godina, ja u 1991.-voj a ti u… 2311.-toj?”
“Upravo tako!”
“Hm, i čime se bavi ta tvoja
organizacija, ako sam dobro zaključio, virtuelnim izvrtanjem stvarnosti?” pitao
je Slobodan Milosević, sad već ozbiljno bio zainteresovan činjenicom da je
iznenada postao vlasnik svojevrsne kristalne kugle, u ovom slučaju kocke, kojom
može da vidi u budućnost. O, kakve bi sve prednosti mogao da dobije u budućim
kontaktima sa svetskim liderima, pomisli, samo pogleda u kuglu, i…
Odjednom pretrnu, kad je Aleksa Lakić,
nasmejan, ustao sa stolice i krenuo prema njemu. Ali, ovaj se zustavi na
samoj ivici slike, pruži ruku , i sa ispruženim prstom poče da
tipka po prostoru ispred sebe, kao po nekakvoj nevidljivoj kompjuterskoj
tastaturi. Sa njegove desne strane
odjednom se pojaviše reči, dijagrami i tabele, u raznim bojama, izgledalo je
kao da vise u vazduhu!
“Zapravo, Multidimenzionalni odsek je…
Evo, ovo je naša organizaciona struktura.
Kao što vidite, imamo Direkciju pri Evropskoj vladi, i 88 Odeljenja po
svetu. Ja pripadam Bellandskom Odeljenju, koje pokriva područje otprilike,
vašeg Balkanskog poluostrva,” Aleksa je pokazivao prstom na jedan dijagram.
“A, šta je to… Belland?”
“Prošle godine obeležili smo 110 godina
od osnivanja Bellanda. Belland je metropolis koji se proteže, otprilike, od
vašeg Niša, preko Beograda, pa do Novog Sada. To je skraćeno ime od dve reči,
Belgrade i Land, što bi rekli, Beogradska zemlja. Ima 5 miliona 174 hiljada i 804
stanovnika, po ovogodišnjem elektronskom popisu,” rekao je Aleksa, i kucnuo još
jednom po svojoj nevidljivoj tastaturi, i sa njegove leve strane pojavi se
trodimenzionalna mapa Bellanda.
Slobodan Milosević tiho zazvižda kroz
zube, dok je posmatrao niz poluprovidnih staklenih polulopti, valjkova, kupa,
povezanih kvadrovima, koji su se protezali od Fruške Gore, delovima Srema,
Banata i Bačke, pa Moravskom dolinom silazili do Niša. “Pa, boga ti, Dunav,
Sava i Velika Morava izgledaju kao ponornice koje poniru u grad i izlaze… kod
Đerdapa?” prokomentarisa on.
Dok je Slobodan Milosević zainteresovano
posmatrao mapu, Aleksa nastavi: “Zauzima površinu od 15220 kvadratnih
kilometara, što znači da na svakom kvadratnom kilometru živi oko 340 žitelja. To
je, može se reći, vrlo komotno, vaš današnji Beograd je mnogo naseljeniji.
Naročito uzimajući u obzir da se Belland proteže i u visinu, na pojedinim
mestima i preko 120 metara! Ceo grad se nalazi pod poluprovidnim kupolama, kako
bi zaštitili okolnu životnu sredinu od zagađenja. I sam grad je ekološki, ima
veoma skup sistem prečišćavanja vazduha i vode, smeće se svo reciklira i opet
ponovo upotrebljava. Ceo postupak je robotizovan i ekološki čist. Preko kupola
sakupljamo solarnu energiju, a osim nje koristi se i energija dobijena iz
vode…”
“A izvan Bellanda? Ko živi tamo?”
“Svo stanovništvo planete preseljeno je u
ukupno 89 metropolisa. Sve izvan toga je nenaseljeno ljudima. Priroda je
pretvorena u parkove, i fabrike zdrave hrane.
“Čekaj, pa ko održava te parkove i ko
radi po tim fabrikama?”
“Roboti i doplgengeri. Hmm... Ta je reč
možda nerazumljiva. Najkraće bi se to moglo opisati kao ljudski klon, ali bez
osećaja i misli. Vode ih računarski sistemi nadzirani iz gradova”
“Pa, izlazite li u te parkove, na primer,
za Prvi Maj?”
“Nije zabranjeno, ali, mogu vam reći da
se stanovnistvo toliko ulenjilo za poslednjih 150 godina, od izgradnje prvog
metropolisa, da skoro više niko i ne izlazi van gradova. Samo sportski
avanturisti, planinari, i ljubitelji prirode. Ja sam izašao iz grada svega
nekoliko puta, ali znam ljude iz moje generacije, i nešto starije, koji nisu
niti jednom! Moj otac, na primer, ima fobiju od otvorenog prostora, i ne bi ga
niko mogao nagovoriti da proviri izvan kupola!”
“Je li atmosfera zagađena, kad ste se
morali svi preseliti pod stakleni krov? Kako su opstale životinje, kako se ono
kaže, flora i fauna?”
“O ne, ozonski omotač se oporavio, vazduh
je nezagađen, kao pre par hiljada godina. A životinjske i biljne vrste se
nadziru, lanac ishrane se kontroliše, tako da jedna vrsta ne može da istrebi
drugu. Individualno ubijanje životinja je strogo zabranjeno.” rekao je Aleksa
Lakić smešeći se.
Slobodan Milošević je bio prijatno
iznenađen. Českao se po uvetu, a onda upita: “A čime se onda bave ljudi?”
“Oni koji žele da rade, uglavnom
organizacijom. Veliki broj ljudi ne radi bukvalno ništa. Samim rođenjem čovek
stiče pravo na doživotnu apanažu, koja mu je dovoljna da bezbrižno provede
život ne radeći ništa. Kome je takav život dosadan, može da volontira u
mnogobrojnim organizacijama sličnim mojoj, u kojoj ja radim. Osim toga, mogu da
uče, da pišu, da stvaraju umetnička dela… Ili da učestvuju u upravi, preko
Evropske vlade i deetaširanih vladinih ispostava u metropolisima… Pitali ste me
ranije čime se bavi MDO? Naš posao je, na primer, održavanje stabilne strukture
naše sadašnjosti, rešavanje nekih novonastalih problema čiji je uzrok u
nesavršenoj prošlosti. Mi se na tanani način uplićemo u neke ključne trenutke
prošlosti, ispravljajući tada nastale greške koje bi u našoj sadašnjosti mogle
da nanesu neku strukturnu štetu. Naravno, taj naš upliv mora biti minimalan, i
strogo ograničen, kako bi se izbegao vremenski paradoks. Zato je svaka naša
aktivnost brižljivo isplanirana, i sveobuhvatna, jer, menjajuci neke ključne
pogreške, morali bi kasnije i da ispravljamo negativne posledice takve promene…
Ovo što ću vam sada pokazati je samo jedna simulacija… Na primer, kad bi hteli
da sprečimo atentat na predsednika Kenedija, to bi kasnije dovelo do promene
sudbina mnogo ljudi, eto, onih koji će kasnije izginuti u Vijetnamu.” Aleksa
Lakić je pokretom ruke postavio nove snimke, na jednoj je bio prikazan sam
trenutak ubistva Džona Ficdžeralda Kenedija, u otvorenoj limuzini, pored
supruge Žakline… Uporedo sa njom, teče
još jedne slika sa istog mesta i u istom trenutku, nema atentata, limuzina
prolazi to mesto, bez ikakvih pucnjeva! A onda, pored tog snimka, pojavljuje se
ogroman trepćući crveni prozor sa ogromnim crvenim slovima ALERT! I izlistavaju
se na hiljade podataka, imena ljudi, njihove slike, i podaci o nastupajućem
vremenskom paradoksu. “Ako ne bi poginuli, ženili bi se, pravili
potomstvo, a za trista pedeset godina mi
imamo paradoks, veći broj ljudi nego što ih imamo u našoj sadašnjosti… Zato bi,
na primer, kasnije morali menjati sudbinu svakog takvog pojedinca, kad već nije
poginuo u Vijetnamskom ratu, sprečiti ga da ostavi potomstvo, sprečiti ga da iza
sebe u istoriji ostavi bilo kakav trag, neki pronalazak, napisanu knjigu,
režiran film… Takve pojedince, čije su sami životi produženi do njihove
prirodne biološke smrti, ali dejstva njihovih života na buduće generacije morali
bi ograničiti, nazivamo “vremenskim repovima”, i za svakog od njih bi morali
imati poseban program praćenja! Zato nam je skoro nemoguće da, na primer, sprečimo
drugi svetski rat, onemogućivši Hitlera da dođe na vlast. Ta operacija, i kad
bi uspeli da je isplaniramo, daleko bi prevazišla po troškovima naš budžet za
nekoliko puta. A svetom bi hodalo na milione “vremenskih repova”, kojima od
života ne bi ostalo ništa drugo, osim da jedu, piju, vrše nuždu, spavaju, još
toliki broj naših agenata morali bi da ih danonoćno prate, posmatraju i u svemu
ograničavaju! Zato takva promena, pored toga što bi bila preskupa, ne bi bila ni humana!”
“Kažeš, ispravljate pogrešne odluke iz
prošlosti?” zainteresovao se Slobodan Milosević. “Znači, ti si ovde zbog neke
moje pogrešne odluke koju ću doneti?”
“E, to je pravo pitanje! Odgovor je,
naravno, da, jer inače, ne bih ni bio ovde!”
Aleksa Lakić je jednim pokretom ruke obrisao sve dijagrame, šeme, tabele
i mapu Bellanda, kao što bi učenik sunđerom obrisao školsku tablu.
Onda se okrete sagovorniku i šeretski mu namignu: “Sad se držite, upravo
polećemo!”
I, mada nisu poleteli, osećaj u stomaku
Slobodana Milosevića, u narednih par sati,
bio je upravo takav, kao da je poleteo Jatovim starim DC-10 u
oblačno i turbulentno nebo!
Lazar Janić - Stevan Šarčević
Нема коментара:
Постави коментар