6.
“Počeću priču od kraja, kako bih vam
najbolje predstavio veličinu pogrešnih odluka koje ćete doneti do kraja dana, i
kasnije, do sopstvenog političkog kraja!”
Aleksa Lakić kucnu jednom u nevidlivu
tastaturu i pored njega se pojavi dvodimenzionalna slika, dijagonale veće od
jednog metra. Na ekranu se videlo neko veliko dvorište i dvojica ljudi,
snimanih iz visine, verovatno, iz helikoptera, kako koračaju, osvetljeni
reflektorima sa zidova. Sa zaprepašcćenjem Slobodan Milosević prepozna, kao
jednog od te dvojice, sebe, ruku vezanih pozadi lisicama, kako hoda pognutih
ramena dvorištem! Pored njega je koračao uniformisani zatvorski stražar, držeći
ga ispod ruke! Tad prepozna i znak CNN u gornjem desnom uglu ekrana. Ispod je
na traci prolazio natpis “Special Report: Former Serbian President arrested!”.
“28. juna 2001. godine sve Svetske
agencije i elektronski mediji objavili su vest da ste upravo izručeni Haškom
tribunalu, specijalnom sudu za bivšu Jugoslaviju, formiranom po odluci Saveta
bezbednosti Ujedinjenih nacija, kako bi vam se sudilo za genocid, ratne zločine
i zločine protiv čovečnosti,” govorio je Aleksa Lakić, komentarišući
sliku.“Ovaj snimak obišao je celu planetu.”
Slobodan Milošević je prvi put od početka
razgovora ustao, obišao sto i došao do ekrana koji je visio u vazduhu na pola
metra od njega, i uzbuđeno ga posmatrao. Snimak je trajao manje od jedne
minute, i ponovo se ponavljao.
“Ali… to nije moguće… to je fotomontaža!
Koji sud? Ne znam ja za takav sud! Koji genocid? I protiv koga? Kako to, bivšu
Jugoslaviju? Ne verujem… ovo… u ovo ne mogu da poverujem!”
Aleksa Lakić se nasmejao, obrisao rukom
snimak, a onda postavio novi.
Sad slika pokazuje ogromnu masu naroda na
ulicama Beograda. I mladi i stari, i radnici i seljaci i gospoda pomešani, u
rukama nose najrazličitije zastave mnogih političkih stranaka, i pogrdne parole
na račun predsednika Slobodana Miloševića. Dominira parola “Gotov je!” sa
stisnutom crnom pesnicom. Masa se sliva
ka Saveznoj Skupštini Republike Jugoslavije. Pevaju: “Spasi Srbiju i ubij se,
Slobodane, Slobodane…”
Sledeći kadrovi pokazuju juriš mase u
samu zgradu. Malobrojni policajci izbacuju suzavac i povlače se. Sa krova i iz
prozora zdanja počinju da ližu vatreni plamenovi i da se vijori crni dim. Sada
su to kadrovi iz spaljene televizije. Novinar, iza koga se vidi izgorela
tehnika, saopštava da televizija trenutno ne emituje program, jer je narod ušao
u svoju televiziju. Moli vlast da prizna volju naroda i da odstupi.
A onda… Onda vidi sebe. Pogrbljen, stoji
ispred zastave Republike Jugoslavije, i smrknutog lica saopštava da je
obavešten kako je Savezni ustavni sud proglasio pobedu njegovog
protivkandidata… Ovaj snimak se ponavlja više puta.
Slobodan Milošević sada ćuti, dok gleda
snimak. Onda se polako okreće i vraća u svoju fotelju. Seda i nekoliko minuta
ne može da dodje do reči. Onda tiho pita:
“Jesu li… jesu li se ova dva dogadjaja
stvarno desila…?”
Aleksa Lakić ga gleda ozbiljno, pomalo
sažaljivo. Ponovo pokretom dlana briše sve iz prostora. “A šta vi mislite?”,
odgovara pitanjem.
Slobodan Milošević ćuti. A onda jedva
čujno progovara:
“Podneću ostavku… Sutra… sutra ću podneti
ostavku!”
“Nećete,” odgovara mu Aleksa Lakić. “Nije
to vama svojstveno!”
“Pa… šta onda da radim…?” Slobodan
Milošević se još više smanjio iza svog radnog stola.
“Doći ćemo i do toga…”, rekao je mirno
Aleksa Lakić. “Ali, pre toga, moramo proći kroz jedno svojevrsno putovanje, mojom
istorijom, a vašom budućnošću! Zvao sam vas da slobodno udjete u ovu sliku, kod
mene… Ali, niste i sad ću ja doći kod vas! Uveravam vas da je to potpuno
bezopasno!”
I Aleksa Lakić je nasmejan zakoračio
prema radnom stolu Slobodana Miloševića! Zajedno sa njim, počela je da se
primiče i ona bela soba! Stigavši do stola, mladić je seo na njega, okrenut
desnim bokom prema sad već zgrčenom i zaprepašćenom čoveku! Belina ih je
obišla, i odjurila u daljinu!
Slobodan Milošević je na nekoliko sekundi
zatvorio oči, očekujući… pa, ni sam ne zna šta! Kad ih je ponovo otvorio, i
pogledao oko sebe, oko njega ničega nije bilo, osim njegove fotelje, njegovog
radnog stola i nasmejanog mladića koji je sedeo na samoj ivici, a svuda oko
njih bio je beli prazan prostor bez kraja!
“Dobro je prošlo,” rekao je nasmejani mladić.
“Ništa vam se nije dogodilo!”
Slobodan Milošević je još uvek zverao oko
sebe, pokušavajući da pronikne kroz belinu, da joj odredi perspektivu i
daljinu, ali nikakvog repera nigde nije bilo…
“Šta… šta je ovo?! Gde… gde smo mi…?!”
Aleksa Lakić se ponovo nasmejao:
“Najjednostavnije rečeno, zamislite da smo mi sad u ekranu televizora, gde će
upravo početi da se emituje trodimenzionalni film! Osećate li se skučeno, da
nemate vazduha? Nema problema, sad ćemo malo izaći napolje, na vazduh!”
I izašli su! Oko njih se u trenutku
stvorilo neko naselje, bila je tu prodavnica, apoteka i ambulanta, nizovi
kuća oko asfaltiranih ulica, koje su, tu
od njih, vodile na četiri strane! Bio je lep majski dan, oni su sedeli na
raskršću dve ulice, na parking prostoru pored puta u centru naselja, Slobodan
Milošević u svojoj fotelji, Aleksa Lakić na njegovom radnom stolu, a oko njih
su prolazila vozila, pešačili ljudi,
i niko na njih nije obratio pažnju!
“Nalazimo se u Borovu Selu, tri meseca u
tvojoj budućnosti, i sada će se odigrati dogadjaj koji će označiti početak rata
u Hrvatskoj”, počeo je mirno da priča Aleksa Lakić.
I Slobodan Milošević je video da se sada
nešto dogadja. Četiri džipa, sa oznakama Policije Hrvatske, dojurila su u
centar naselja, sa upaljenim rotacionim svetlima i uključenim sirenama. Vozila
su stala na samom centru isključivši sirene, i policajci su počeli da izlaze.
Tada se iza prozora zgrada, iza kapija i kuća, pojaviše cevi automatskog oružja
i sa desetak mesta osuta je paljba po policajcima! Nekoliko njih palo je odmah pored
auta, ne stigavši ni da otkopčaju futrole sa oružjem. Ostali se povukoše u
zaklon iza auta, odgovarajući pojedinačnom paljbom. Medjutim, bili su u zamci,
i nakon što je iza obližnje tarabe doletela flaša napunjena gorivom, sa
zapaljenom krpicom zaglavlenom u grliću, i razbila se o haubu prvog auta,
zapalivši ga, preživeli policajci uleteše u zadnja dva džipa, pod vatrom ih
okrenuše i velikom brzinom napustiše poprište. Ostavili su za sobom nekoliko
tela svojih kolega.
“Posledica pobede nacionalističke HDZ u Hrvatskoj
je da se kod srpske manjine stvorila teška osećanja nespokoja i sećanja na
zadnju Nezavisnu Državu Hrvatsku iz prethodnog rata, u kojoj su oni bili
masovno likvidirani, iseljavani i pokatoličeni. Otpor kod Srba se javlja sad i
protiv ove države, još uvek republike u SFRJ, ali koja traži od nje nezavisnost.
Ovde smo videli dogadjaj kad je hrvatska policija došla u Borovo selo da bi uhapsila
jednog Srbina, ali, neočekivano je naišla na oštar odgovor srpskog
stanovništva.” Aleksa Lakić je završio sa komentarom dogadjaja. “Sledeće što se
dešava je masovno pravljenje barikada po celoj Hrvatskoj, na teritorijama na
kojima živi srpski narod, Krajina, Zapadna i Istočna Slavonija. Prekinut je
saobraćaj na auto putu, i Zagreb je fizički odsečen i od Dalmacije. Srbi
dobijaju oružje iz magacina JNA, koja je navodno neutralna, ali je faktički na
strani Srba. I ostaje skoro etnički čisto srpska, jer je iz nje masovno
dezertirao skoro sav oficirki kadar iz Slovenije i Hrvatske, i dobar deo
muslimanskog i makedonskog. Hrvatska se naoružava spolja, ali i vrši blokadu
svih vojnih objekata na teritoriji koju kontroliše. Odsečeni od komande,
kasarne po hrvatskim gradovima se predaju, novostvorene hrvatske postrojbe
uzimaju oružje iz magacina. I rat kreće… Ali, nešto pre toga, i u Sloveniji
dolazi do kratkog rata.”
Prizor oko njih se odjednom promenio, sad
Slobodan Milošević sedi za svojim radnim stolom usred železničke stanice u
Ljubljani. Izgleda kao beležnik, koji popisuje, jer oko njih se dešava čudna
slika; gomila golobradih mladića, golih ili samo u gaćama, uteruje se voz. Oko
njih su smrknuta lica naoružanih vojnika sa oznakama Teritorijalne odbrane
Slovenije.
“Slovenija je preuzela državne prelaze na
svojoj teritoriji i vojni i državni vrh Jugoslavije donosi čudnu odluku! Šalje
nenaoružanu JNA, bez bojeve municije, da te iste prelaze zauzme! Teritorijalna
odbrana Slovenije napade vojne kolone, na desetine žrtava su isključivo iz
redova te nenaoružane dece. I, na kraju, udara šamar Jugoslaviji, šaljući
zarobljene, samo u gaćama, vozovima za Beograd! Rat u Hrvatskoj trajaće još
četiri godine, kad će Hrvatska vojska, u silovitom napadu zauzeti samoproglašenu
Republiku Srpsku Krajinu, i u najvećem egzodusu u Evropi posle drugog svetskog
rata, proterati 200 000 Srba iz Hrvatske.” I slika oko njih sada se promenila,
oni sad sede na livadi pored puta, kojim prolazi nepregledna kolona traktora,
sa po nešto nabacanih stvari u prikolicama. Traktore voze starci od sedamdeset
ili dečaci od deset godina, a u prikolicama su uglavnom žene, deca i starci…
“Rat u Bosni i Hercegovini izbiće 1992.
godine i biće najkrvaviji… “
Glas Alekse Lakića je ravan i monoton.
Oko njih se u momentu menjaju slike, poprišta ratova, porušenih gradova, leševa
civila… Slobodan Milošević je zgrčen u svojoj fotelji, otupeo, graške znoja mu
se slivaju niz lice, ali on ih ne primećuje. Aleksa Lakić mu namerno ne daje
pauzu, sve do zadnjih slika, bombardovanja Beograda, i povlačenja srpske vojske
i srpskog stanovništva sa Kosova.
I, sad je sve gotovo. Sve su slike
nestale, ostali su samo njih dvojica u rezidenciji, Slobodan Milošević smanjen
u svojoj fotelji, i Aleksa Lakić ozbiljan, još uvek sedi na ivici radnog stola.
“… I… šta ja sad da radim…?” konačno,
skoro šapatom, postavlja pitanje mladiću.
Aleksa Lakić odgovara:
“Ja ću ti sada mentalno utisnuti u
podsvest sva uputstva tvojih budućih koraka u narednim mesecima. Ona će se
aktivirati u momentima kad budeš donosio važne političke odluke, počev od
današnjeg sastanka sa Bejkerom; on te, naime, već čeka, ovi tvoji ga
zamajavaju, niko ne sme da mu kaže da su te našli besvesnog, kako sediš sam u
kancelariji! Tako si ih naučio. Ova moja
uputstva aktiviraće se u tvojoj glavi naizgled kao tvoja sopstvena
razmišljanja, jer ću ti učiniti tu milost da ćeš zaboraviti da si mene ikad
video. Sledeći njih, uskoro ćeš postati i u Srbiji, ali i u Evropi vrlo cenjen
državnik, i mislićeš na kraju svog života da si to svojom političkom mudrošću
postigao. Ali, video si malopre, šta si postigao! Ništa od ovog u budućnosti se
neće desiti, jer ćeš ti daleko iskoračiti u uvodjenju Srbije u Evropu, toliko
daleko da drugim republikama neće ništa drugo preostati, nego da te prate. Već
imaš harizmu, a sad ćeš dobiti i oreol reformatora. Srbija će biti deo Evropske
Ekonomske Zajednice do kraja ove godine, kasnije Evropske Unije, krv neće nigde
pasti i svi će ostati na svojim ognjištima. Ali, neophodno je da se sad opustiš
i da se ne opireš! Jesi spreman?”
“Spreman sam,” rekao je Slobodan
Milošević.
Nešto
kasnije, kad se probudio iz transa, oko njega se vrzmalo nekoliko njegovih zabrinutih
saradnika, i doktor koji mu je merio krvni pritisak.
“Donesite mi onu jutrošnju košulju, neka
i ima tu fleku od kafe, ne mogu više da izdržim u ovoj, zadavih se!” naredio je
svom sekretaru, razvezujući kravatu.
Lazar Janić - Stevan Šarčević
Нема коментара:
Постави коментар